Dr. Annie Besant

Karma

Dharma

TEOZOFSKO DRUŠTVO U SFRJ

Krug SKLAD - Z a g r e b

1 983 .

KARMA(PRIREĐENO PO DJELU DR. A . BESAN Ti P R A ST A R A MUDROST)

Nakon Sto smo u pređaštijcm broju razmotrili evoluciju života putem re­inkarnacije, možemo se u ovom broju pozabaviti proučavanjem ono;; velikog i fundamentalno«: zakona, koji upravlja procesom reinkarnacije, a koji je po­znat pod imenom K a r m a.

Karma je sanskrtska riječ, a znači — d j e l o . Pošto je pak svako djelo posljedica izvjesnih minulih uzroka, a u isto doba i uzrok izvjesnim budućim posljedicama, to se riječ Karma upotrebljava i za oznaku one neprekinute se­rije uzroka i posljedica, koja sačinjava čitav ljudski život. Zato se u običnom govoru često čuje, da se za izvjesni dogadaj kaže: — «To je moja Karma«, što ima da znači: — »Ovaj je dogadaj posljedica jednog uzroka, komu sam ja bio začetnik u prošlosti«.

Niti jedan život nije izoliran ili odijeljen od drugih života, naprotiv, svaki je život potomak sviju onih prcdhodnih života, kao i roditelj sviju onih nared­nih života, koji zajedno čine neprekinutu egzistenciju pojedinog individuuma.

1

Kao logična posljedica toga izlazi, da u životu ne postoji ni »s l uč a j * , ni » d o b r a « , dotično »z l a s r e ć a « . Svaki je dogadaj vezan s predašnim uz­rokom i s narednom posljedicom;... sve misli, sva djela i sve okolnosti stoje u uzročnoj vezi s prošlošću, djelujući istodobno uzročno na budućnost.

Pošto nam naše neznanje sprečava pogled u prošlost, kao i u budućnost, to nam se često čini, da izvjesni dogadaji dolaze »slučajno«, bez ikakvog uz­roka, ali to je samo obmana, nastala uslijed nedovoljnog znanja. Kao što divljak, ne poznavajući zakone fizičkog svijeta, smatra mnoge prirodne po­jave »čudesima«, tako i mnogi ljudi, ne poznavajući zakone viših svijetova, smatraju mnoge dogadaje »slučajevima« ili »dobrom«, odnosno »zlom srećom«.

U prvom času, kada nam pred očima počima svitati ideja, da u svijetu, •gdje smo do sada tolike događaje pripisivali pukom slučaju, postoji neumoljiv i nepromjenljiv zakon uzročnosti, lako nas može obuzeti osjećaj da stojimo bez pomoći, a moguće i moralne i duševne nemoći, jer nam se čini, kao da se nalazimo u pandžama neumoljive sudbine. Isto tako se osjeća i onaj divljak, koji počima uviđati, da u svijetu postoje fizički zakoni, koji vladaju svakom kretnjom njegova tijela, kao i svakim događajem u prirodi.

Ali pomalo mi ćemo uvidjeti, da prirodni zakoni određuju samo okolnosti, uz koje se naš rad mora obavljati, ali da oni ne propisuju, šio mi moramo ra­diti i da smo mi uslijed toga u svojoj nutrinji uvijek slobodni, a tek u vanjskom našem d'elovanju da nas sputavaju prilike onoga s v i j e t a , u kojem djelujemo. Isto tako ćemo uvidjeti, da te vanjske prilike samo tako dugo vladaju našim djelima i sprečavaju nas u našem nastojanju, dok ih ne poznamo ili dok im se opiremo, ali kada ih jednom upoznamo i naučimo prilagođivati se, one mogu postati našim službenicima i pomoćnicima.

Pa i cijela znanost ovog fizičkog svijeta može da postoji samo zato, jer su fizički zakoni nepronvenljivi i nepogrešivi. Na osnovi nebrojen'h pokusa ot­kriva istraživač prirodne zakone, a kad ih je otkrio, on može da proračuna 1 unapred odredi, što mora učin ti. ako želi postići izvjesni rezultat, pa ako mu to ipak ne uspije, on ne će nikada posumnjati o nepromjenjivosti prirodnih za­kona, nego će svoj neuspjeh pripisati ili svojem neznanju ili krivom računu ili "kakvom propustu prigodom eksperimenta. I on će u tom slučaju preispitati -svoje zname. revidirati svoje račune i kontrolirati svoje metode, duboko uvje­ren da će mu priroda najvećom točnošću dati žel!eni odgovor, samo av o on bude znao da ispravno postavi pitanje Kisik i vodik ne će mu danas dati vo ­du a sutra sumpornu kiselinu.... isto tako ne će ga vatra danas peći, a su­tra hladiti. A ako je voda danas tekućina, a sutra kruto tijelo, tome je uzrok, što su se vanjske okolnosti pronvjeni'e. pa ako se one opet vrate u svoje pri­jašnje slame i voda će opet poslati tekućina.

! tako svaki novi d o našeg upoznavanja prirodnih zakona ne znači novo sputavanje, nego predstavlja novu moć jer sve prirodne energije postaju na­šim moćima, čim ih mi upoznamo i naučimo njima vladati.

Zato se i veli: — »Znanje je moć«, jer doista se čoviek može koristiti pri­rodnim silama samo ono'iko, koliko ih 011 pozna. Izabirajući one sile, s kojima on želi raditi, izjednačujući jedne sile s drugima i neutralizirajući one. koje mu smetaju, može on unapred proračunati, 11a koji način se može postići željeni rezultat.

Razumijevajući uzroke i vladajući njima on može da djeluje na posljedice, a na taj mu se način ondje, gdje je na prvi pogled izgledalo, da je sve potpuno sputano i da je onemogućeno svako čovječje djelovanje, otvara mogućnost dje­lovanja u najrazličitijim smjerovima, lako postoji ta nepromjenjivost i nesa- vladivost, pojedinih sila, mi možemo ipak postignuti najveću podatljivost i gi- bivost, ako te sile medusobom kombiniramo, jer sila ima najrazličitijih vrsta, od kojih svaka djeluje u jednom izvjesnom smjeru. Ako mi dakle možemo tačtio ustanoviti i proračunati smjer i način djelovanja pojedinih sila, mi mo­žemo razumno izabirajući i kombinirajući izvjesne sile, postignuti svaki že­ljeni rezultat. Ali, — imajmo na umu! — /a to je potrebno z n a n j e ! Čovjek neznalica spotiče se bespomoćno o te nepromjenljive zakone i ne može na­predovati, dok čovjek, koji posjeduje znanje, koraca ravnim putem k cilju, predviđajući zapreke, djelujući na njih, sprečavajući i prilagođujući događaje pratna svojoj želji, ali ne zato, jer je »srećan«, nego zato, jer zna, što radi. Prvi je igračka i rob Prirode, koga njezini zakoni nose i bacaju amo i tamo, drugi je gospodar Prirode, koji upotrebljuje njezine zakone za postignuće vla­stitih ciljeva.

A ovo, što vrijedi za fizički svijet, vrijedi isto tako i za moralni i mentalni svijet, u kojima također postoji stroga zakonitost. I ondje je neznalica rob, a mudrac vladalac; i ondje su stalnost i nepromjenjivost zakona preduvjeti za siguran napredak.

Čovjek može postati gospodarom svoje sudbine samo zato. jer ta sudbina djeluje u svijetu zakonitosti, gdje znanje stavlja u ruke čovjeka mogućnost, da upravlja svojom budućnošću i da izabere i svoj budući značaj, kao i prilike, u kojima će se odigrati njegov budući život. Poznavanje zakona Karme, —• koji nam se na, prvi pogled činio, da nas potpuno sputava, — daje nam moguć­nost, da svoju budućnost odredimo i udesimo onako, kako želimo, a ta pomi­sao mora svakoga čovjeka ispuniti velikim mirom i zadovoljstvom.

Karma je dakle zakon uzročnosti, zakon uzroka i posljedice. Sv. Pavao, koji je bio upućen u Tajnu Nauku, izjavljuje posve jasno: — »Nemojte obma­njivati sami sebe; Boga ne možete prevariti, jer što čovjek sije, ono će i žeti.«*)

Čovjek za cijelog svojeg života šalje iz sebe izvjesne sile i to na svim onim razinama, na kojima se odigrava njegovo djelovanje. O ve sile, — koje su također samo posljedica bivših naših djelovanja, — postaju uzrocima, kojo mi stavljamo u gibanje i koji za sobom nose izvjesne posljedice i to za nas sa­me, kao i za ostale ljude, pa kao što ti uzroci djeluju iz nas, kao središta, ta­ko i mi nosimo odgovornost za posljedice, koje njima uzrokujemo. Kao što svaki magnet ima svoje »magnetsko polje«, to jest područje, na kojem djeluju njegove sile, a koje je sad veće, sad manje, već prama jakosti dotičnoga ma­gneta, tako i svaki čovjek ima svoje područje djelovanja, na kojem djeluju sile, kojo on iz sebe šalje. Ove pak sile, kao i one, koje izlaze iz magneta, djeluju u izvjesnim krivuljama, koje se vračaju središtu, iz kojega su izašle.

•Pošto je taj problem veoma zamršen, to ćemo ga razdijeliti u više dijelova i promatrati svaki dio za sebe.

*) Poslanica Galačanima VI. 7.

3

Svaki čovjek proizvodi u sebi i šalje iz sebe tri vrsti sila, koje pripadaju trima svijetovima, u kojima on živi. To jesu:

1. m e n t a l n e s i l e u mentalnom svijetu, koje proizvode ono, što mi nazivamo m i s l i m a ,

2. a s t r a l n e s i l e u astralnom svijetu, koje proizvode ono, što mi nazi­vamo ž e l j a m a , o s j e ć a j i m a i s t r a s t i m a ,

3. f i z i č k e s i l e u fizičkom svijetu, koje su uzrokovane gore spomenutim silama viših svijetova, a koje proizvode ono, što mi nazivamo d j e l i m a .

Ako želimo potpuno shvatiti ulogu, koju ove sile igraju u zamršenoj igri. što je nazivamo »našom karmom«, potrebno je, da pomno proučimo način nji­hova djelovanja, kao i vrst uzroki, I;oji* one stavljaju u djelovanje. Kod tog proučavanja moramo razlikovati posljedice, što ih djelovanje tih sila nanosi samom onom čovjeku, koji ih je uzrokovao, od onih, kojima ono utječe na ljude, što se nalaze n »polju njegova djelovanja«, jer ako te dvije vrsti poslje­dica ne ćemo znati medu sobom dobro razlikovati, jedva ćemo moći shvatiti ovaj zamršeni problem.

Osim toga treba da upamtimo da svaka sila djeluje samo na svojoj vla­stitoj razini, a utječe na niže razine proporcionalno svojoj intenzivnosti. Ra­zina, na kojoj je izvjesna sila probuđena, da je joj karakteristično obilježje, a utječući na niže razine ona stavlja u vibriranje finiju odnosno grublju materaju dotične rabine, već prema svo,oj vlastitoj pr.rodi. Motiv, koji stvara djelovanje određuje razinu, kojoj pojedina sila pripada.

Nadalje moramo razlikovati slijedeće tri vrste karme:1. z r e I a k a r m a, t. j. ona, koja je gotova, da se kao neizbježivi doga­

đaj pojavi u sadašnjem životu,2. k a r m a značaja, koja se ispoljuje u našim sadašnjim nagnućima, koja

su rezultat nakupljenih iskustava iz naših prošlih života, a koja sam onaj Ego, koji ih je stvorio u prošlosti, može da mijenja u sadašnjem životu,

3. k a r m a , k o j a s e s a d a s t v a r a , a koja će biti uzrokom budućim događajima, kao i našem budućem značaju.

Konačno moramo znati, da se mi stvarajući svoju vlastitu individualnu karmu, time povezujemo s drugim stvorovima i tako postajemo članovima ra­znih grupa, — kao što su familija, narod, rasa i t. d. — participirajući na skup­noj karmi svake od ovih grupa.

Iz svega toga lako ćemo uvidjeti, da je Karma veoma zamršen problem, ali ako shvatimo glavne principe njenoga djelovanja, ne ćemo kod njena pro­učavanja nalaziti nepremostivih teškoća.

Prije svega ne smijemo nikada zaboraviti, — bez obzira na to dali detalje razumijemo ili ne razumijemo, — d a s v a k i č o v j e k s a m s t v a r a s v o j u k a r m u , a z a j e d n o s n j o m e i s v o j e s p o s o b n o s t i i s v o j a o g r a ­n i č e n j a i d a d j e l u j u ć i s t i m s p o s o b n o s t i m a , a u n u t a r o g r a ­n i č e n j a , k o j e j e s f t m s t v o r i o , o n o s t a j e u v i j e k o n a j v j e č n i D u h , k o j i m o ž e p o j a č a t i i l i o s l a b i t i s v o j e s p o s o b n o s t i i p o v e ć a t i i l i u m a n j i t i s v o j e o g r a n i č e n j e .

O k o v e , k o j i g a s p u t a v a j u o n j e s a m s e b i s k o v a o , t e i h m o ž e i r a s k i n u t i i l i i h j o š j a č e s t e g n u t i . K u ć u , u k o j o j ž i v i .

A

o n j e s 3 in s e b i s a g r a d i o , t e j u m o ž e p o I j e p š a t i i l i I p u s t i t i , d a s a s v i m p r o p a d n e . M i n c p r c s t a n o i z r a d u j e m o 11 a š 11 s u d b i n u , k a o d a j e o n a k a k v a p l a s t i č n a m a s a , t e j o j 111 o ž m o d a t i o bI i k k a k a v g o d ž e l i m o , a l i p r i t o m n e s m i j e m o z a- b o r a v i t i,d a s v a k a m a s a v r e m e n o m t v r d n e , t e p o s t a j e k r u ­t a k a o ž e l j e z o , z a d r ž a v a j u ć i p r i t o m o b l i k , k o j i s m o j o j d a l i . Na t a j n a č i n mi s m o g o s p o d a r i s v o j e b u d u ć n o s t i , t e j u m o ž e m o s t v o r i t i i u d e s i t i, k a k o K o d ž e l i m o , m a k a r n a s d a n a s ne z n a m k a k o s p u t a v a l e p o s l j e d i c e n a š i h p r o š l i h d j e l a .

A sada prelazimo na proučavanje pojedinih vrsti Karme:I. K a r m a m e n t a l n e r a z i n e . »Ca r m a n a š i h m i s l i . Mentalna

razina je svijet m i s l i . Misao je najmoćniji faktor kod stvaranja čovječje karme, jer ovdje sile čovječjeg Duha djeluju u mentalnoj materiji, iz koje je sa­činjeno mentalno tijelo njegovo, a koja brzo odgovara na svaku vibraciju čo­vječje svijesti. Te vibracije, koje mi nazivamo mislima, a koje su neposredno djelovanje čovjeka-inislioca, stvaraju iz mentalne materije razne oblike, koji njegovom mentalnom tijelu davaju izvjesni izgled, ili drugim riječima svaka misao mijenja mentalno tijelo, koje je rezultat sviju prethodnih misli. Isto tako su i mentalne ili duševne sposobnosti pojedinog čovjeka rezultat njegova mi­šljenja u predašnjim njegovim životima. Čovjek posjeduje samo one mentalne sposobnosti, koje je sam sebi stvorio neprestanim i neumornim mišljenjem. S druge opet strane nijedna misaona slika, koju čovjek svojim mišljenjem stvara, ne može se ni u kojem slučaju izgubiti, nego ona vječno postoji i predstavlja materijal, iz kojega se grade mentalne sposobnosti, jer skup mnogo sličnih mentalnih slika izgrađuje odgovarajuću duševnu sposobnost, koja je to jača, što ju više takvih slika sačinjavaju, ili drugim riječima, što češće i što inten­zivnije mi o dotičnoj stvari mislimo.

Kad čovjek jednom spozna ovu činjenicu, onda može sebi odgovarajućim ustrajnim mišljenjem postepeno izgraditi onakav značaj, kakav 011 želi da ima i to isto onom sigurnošću i točnošću, kao što i zidar može sagraditi zid, ka­kav on želi da ima. Smrt ga u tom ni malo ne preči, nego mu u izvjesno; n smislu pače i pomaže, jer time, što ga za neko vrijeme riješava stega i okova grubog fizičkog tijela, ona pospješuje proces izgradnje duševnih spo­sobnosti iz stvorenih mentalnih slika. Kad se čovjek nakon izvjesnog vreme­na, — koje je potrebno upravo za taj proces asimilacije i izgradnje, — opet vraća u fizički svijet, on sa sobom uonosi te izrađene sposobnosti, koje on­da odlučno utječu na izgradnju čovječjeg mozga i to na taj način, da ga one tako udese i organiziraju, da će imdužiti kao organ za njihovo djelovanje i izražavanje. Sve ove sposobnosti zajedno sačinjavaju naime mentalno tijelo, s kojim čovjek ulazi u novi fizički život, a njegov mozak, kao i čitav živčani sistem izgrađuje se onda tako, da se to mentalno tijelo može izraziti na fi­zičkoj razini. I tako se mentalne slike, koje stvaramo u jednom životu, po­javljuju u slijedećem životu, kao naše duševne karakteristike i naša nagnuća.

Takav je evo taj zakon, koji izgrađivanje našeg karaktera stavlja potpuno u naše r u k e ; . . . ako gradimo dobro, bit će to naša korist i d ik a , . . . ako gradimo loše, bit će to naša šteta i sramota. Stvaranje karaktera je pramu

5

tomu onaj dio individualne mentalne karme, što se vraća onomu, koji je tu karmu uzrokovao.

Svaki čovjek međutim svojim mislima djeluje i utječe i na druge ljude, jer naše misli, koje sačinjavaju naše mentalno tijelo, proizvode izvjesne vibra­cije, koje onda stvaraju slične misaone slike izvan našeg mentalnog tijela, lo š t o te misaone slike iinaju redovno i izvjesnu primjesu želja, to one pri­maju u sebe i astralnu materiju, pa se zato zovu i astro-mentalne slike, lak ve astro-mentalne forme ostavljaju onoga, koji ih je stvorio i žive, -— moglo bi se reći, — skoro sasvim neovisno, jer ih s on'.m, koji ih je stvo- i.o, \eže samo slaba magnelička veza. One onda doiaze u dodir s drugim lju­dima i izvišuju na njih izvjesno djelovanje, te time stvaraju kcrmičRu vezu iznađu nas i drugih ljudi.

Na laj način mi stvaramo i oHrednjemo prilike i okolinu za naš budući život, jer ove karmičke veze povezuju ljude za buduće živote i okružuju iii ro- uacima, prijateljima i neprijateljima. One nam donose u naš život osobe, koje nam pomažu ili smetaju, koje nas štuju ili preziru i koje nas bez iKakvog nama poznatog razloga ljube ili mrze.

Odatle razabiremo, da naše misli svojim djelovanjem na nas same, koji smo ih stvorili, izgrađuju naš mentalni i moralni karakter, a svojim djelova- Jijem na druge odteđuju osobe, s kojima ćemo u budućim životima doći u do­dir, kao i vrstu odnosa, u kojem ćemo s njima živjeti.

II. K a r m a a s t r a l n e r a z i n e . K a r m a n a š i h ž e l j a . Astra lna i azina je svijet naših želja ili naših težnja za onim, što nas u vanjskom svi­jetu privlači. Te želje se pokazuju kao forme iz astralne materije, pa pošto u svakoj želji ima redovno i primjesa misli, to i ovdje možemo govoriti o astio-mcntahiiin slikama. Svojim djelovanjem na onoga od nas, koji ih stvara, naše želje daju oblik našem astralnom tijelu, i određuju našu sudbinu za vri­jeme našeg boravka u Kamaloka nakon smrti, kao i prirodu našeg astralnog tijela u slijedećem životu. Bestialne, okrutne i nečiste želje uzrokom su mno­gim bolestima, uslijed kojih nastaju epilepsija, katalepsija, najrazličilije ž iv­čane bolesti te sve moguće vrsti iznakaženosti.

Zelje, — pošto su one izbačena energija, koja se hvata predmeta, — uvi­jek vuku čovjeka k onim mjestima, gdje one mogu naći svoje udovoijenje. l ako želje za zemaljske slvaii, koje čovjeka vežu uz fizički svijet, sile ga, da

.se čovjek rada zato, jer to sam želi, a pri tom su ove želje jedan od faktora, koji određuju mjesto i prilike, u kojima se čovjek ima da rodi.

Kao što naše misli, tako i naše želje djeluju na druge ljude i to spomoću astro-nuntalmh slika, koje one stvaraju. I lako nas i naše želje vežu s dru­gim dušama i to često vrlo jakim vezama ljubavi ili mržnje, jer na današnjem stepenu čovječjeg razvitka kod običnih su ljudi želje mnogo jače i trajnije, nego misli. Uslijed toga one igraju važnu ulogu kod određivanja prilika i oko­lice za čovječji budući život, te mogu povezati ljude i utjecaje, a da si čovjeko tom nije nimalo svjestan. Tako n. pr. čovjek, koji iz sebe šalje' misao stra­šne mržnje i osvete, stvara astro-mentalne slike, koje drugog čovjeka mogu potaknuti na misli i želje, što mogu svršiti ubijstvom. Stvaralac ovakvih misli vezan je na taj način sa ubojicom, premda ga nikad u fizičkom svijetu nije ri vidio, a zlo, što ga je njemu nanio time, što ga je svojim mislima potak­nuo na zločin, vratit će mu se kao rana, koju će mu zadati onaj ubojica.

Mnogi »grom iz vedro« neba«, koji nas posada, a da Ra prividno ničim nismo zaslužili, posljedica je ovako« uzroka, koja duši ima da bude poukom, premda se naša niža svijest buni protiv prividne krivice. Č o v j e k a ne m o ž e z a d e s i t i n i š t a , š t o 011 ne bi b i o z a s l u ž i o , ali pomanjkanje sjećanja ne može spriječiti izvršenje zakona.

Na taj način mi učimo, da naše želje u svom djelovanju na nas same stvaraju našu cmocionu narav i time u velikoj mjeri utječu 11a naše fizičko ti­jelo u narednom životu i da one igraju važnu ulogu kod određivanja mjesta i prilika za naše naredno rođenje. S druge pak strane, djelujući na druge, cne nas vežu sa stvorovima, u čijem društvu ćemo živjeti u našim budućim ži­votima.

III. K a r m a f i z i č k e r a z i n e . Treća vrsta energije, koja se na fizi­čkoj razini pojavljuje kao d j e l a , proizvodi mnogo karmičkili posljedica svo­jim djelovanjem 11a druge stvorove, ali tek neznatno izravno utječe 11a pra­vog, nutarnjeg čovjeka. Ova su djela naime posljedice naših prošlih misli i želja, a njihova je karma obično već iscrpljena samim tim djelima. Indirektno ova djela djeluju na nas u toliko, u koliko nas ona potiču na nove misli i že­lje, ali u tom slučaju stvaralačka snaga leži u tim mislima i željama, a ne u tijelima. S druge opet strane, ako se koje djelo često ponavlja, ono stvaratjelesnu naviku, što ograničuje izražavanje našeg pravog bića u vanjskomsvijetu. Ova tjelesna ograničenja vezana su uz fizičko tijelo i zato nestajuzajedno s fizičkim tijelom. Odatle slijedi, da je djelovanje fizičke karme 11anašu dušu ograničeno samo na jedan život.

Ako razmotrimo posljedice, koje naša djela uzrokuju svojim djelovanjem 11a druge, onda ćemo vidjeti, <Ja ovdje stvar stoji sasvim drugačije. Sreća ili nesreća, koju mi uzrokujemo našim djelima drugim stvorovima, kao i utjecaj, koji naša djela vrše 11a druge stvorove, kojima ona služe kao primjer, vežu nas uz te stvorove i time postaju treći faktor, koji određuje društvo i okolinu za naš naredni život. Općenito govoreći može se reći, da povoljne, odnosno nepovoljne prilike, u kojima se mi rodimo, ovise o tom dali smo mi u preda- šnem životu svojim djelima druge stvorove činili srećnima ili nesrećnima. Karmičkc posljedice naših fizičkih djela vraćaju nam se kao dobra, odnosno zla okolina u narednom životu. Ako mi druge stvrove fizički usrećujemo time, da žrtvujemo naše vrijeme, našu udobnost ili naš novac, karmička po­sljedica toga bit će povoljne fizičke prilike u narednom životu, koje će nam omogućivati fizičku sreću. Ako pak druge činimo fizički nesrećnima, to ćemo se narednog puta roditi u takvim fizičkim okolnostima, da ćemo morati fi­zički mnogo trpiti. A to vrijedi bez obzira na motiv našeg djelovanja u jed­nom ili drugom slučaju. Ta činjenica nam otkriva zakon, koji glasi: — » S v a k a s i l a d j e l u j e n a s v o j o j v l a s t i t o j r a z i n i « . Ako naime netko sije sreću za druge stvorove na f i z i č k o j r a z i n i , 0.1 će žeti povoljne prilike, koje će mu omogućivati sreću na f i z i č k o j razini. Motiv, radi ko­jega je 011 to činio, ni najmanje ne utječe 11a taj rezultat. Jer netko može si­jati pšenicu samo iz spekulacije, recimo 11. pr. samo zato, da uništi svojeg susjeda, ali uslijed ovog opakog motiva ne će mjesto pšenice izrasti korov. Motiv je mentalna, dotično astralna sila, već prema tomu, dali nastaje.iz vo­lje ili želje, i ona djeluje na naš moralni i mentalni karakter, dotično na naše želje. Uzrokovanje fizičke sreće fizičkim djelima je naprotiv fizička sila, koja

djeluje samo na fizičkoj razini. Svojim djelima mi možemo djelovati na druge ljude na fizičkoj raz in i, . . . šireći sreću, dotično nesreću oko sebe i time umna­žajući odnosno umanjujući sumu općenitog blagostanja. To umnažanje, odnos­no umanjenje sreće može biti posljedica različitih motiva — dobrih, zlih ili '' pomiješanih.

Tako n. pr. netko može učiniti dobro djelo, koje će uzrokovati veselje mnogim ljudima, iz čiste želje da svoje bližnje usreći, dok drugi može to isto djelo učiniti iz drugačijih, posve sebičnih motiva, a treći može to učiniti iz. motiva dijelom plemenitih, a dijelom i neplemenitih ili sebičnih.

Zamislimo, da netko pokloni veliki park gradu, da bude na korist i uživa­nje njegovih stanovnika. On to može učiniti iz nutarnje potrebe i želje, da svojim bližnjima koristi i da ih usreći, no isto tako on to može učiniti i iz ra­zloga, da se iskaže i podiči pred svijeto n. da na sebe svrati pozornost i da na taj način stekne ugled, čast ili kakav naslov, a konačno on to može uči­niti i iz djelomično plemenitih i nesebičnih, a djelomično i neplemenitih, se­bičnih motiva.

U svakom slučaju motivi če prama svojoj prirodi djelovati na karakter toga čovjeka u njegovoj narednoj inkarnaciji,... u prvom slučaju na njegovu korist, u drugom na njegvu štetu, a u trećem dijelom na korist, a dijelom na štetu,. . . ali poljedice samog tog djela, koje je nmoge ljude usrećilo ne ovise o motivima, jer ljudi uživaju u tom parku u svakom slučaju jednako i zato će to djelo donijeti onomu, koji ga je izveo dobre posljedice na fizičko! razini, bez obzira na motiv, koji ga je na nj potaknuo. On će se u narednomživotu roditi u udobnim i raskošnim prilikama, jer jc u sadašnjem životu dru­gima pružio fizičko uživanje. Ali dali će on u tim udobnim i raskošnim pri­likama uživati i dali će se osjećati sretnim, to će ovisiti o njegovom karak­teru, a taj je ovisan o motivima, koji su >ga potakli na to djelo. Ovdje dakle najbolje vidimo kako je zakon karme pravedan i kako on svakomu vraća sa­mo ono, što je tko dao.

Doista, zakon karme je pravedan i jednak za svakoga. On i opakom čo­vjeku vraća dobre posljedice, koje pravedno slijede iz djela, koje uzrokujesreću, a isto tako mu vraća zle posljedice, ako su motivi tog djela bili opaki,izgrađujući mu takav karakter, da se on i usred najvećeg blagostanja, koje je stekao dobrim fizičkim djelima, ne će osjećati ni srećnim, ni zadovoljnim.A i dobar čovjek ne će izmaknuti fizičkim bolima, ako je iz najboljih mo­tiva, a uslijed neznanja i krivog shvaćanja drugima uzrokovao fizičko stra­danje. Stradanje, koje on na taj način uzrokuje drugima, donijet će mu stra­danje na fizičkoj razini, ali dobri motivi koji su ga vodili u njegovom radu. tako će mu ojačati i poboljšati karakter, da se on ni usred najveće bijede i nesreće ne će osjećati nesrećnim.

Promatrajući život s toga gledišta, moči ćemo riješiti mnogu zagonetku, koju smo do sada susretali u našoj okolini. Jer iz ove ovisnosti uzroka i po­sljedica razabiremo činjenicu, da svaka sila posjeduje karakteristiku one ra­zine ,na kojoj je nastala i što viša je ta razina, to moćnija i trajnija je dotična sila. Odatle slijedi, da je motiv mnogo važniji od djela i da pogrješno djelo, izvedeno s dobrim motivom, donosi više dobra onomu, koji ga je izveo, nego najbolje namješteno djelo, izvedeno sa zlim motivom. Motiv naime, djelujući na naš značaj, donosi čitav niz posljedica, jer buduća naša djela, s kojima će

8

upravljati naš značaj, bit će u velikoj mjeri ovisna o tom kakav če taj naš značaj biti. Djelo naprotiv, vraćajući nam fizičku sreću ili nesreću, već prama tomu dali smo njime druge ljude usrećili ili unesrećili, nema u sebi nikakve daljne •generativne snage, nego se iscrpljuje svojim vlastitim djelovanjem. S tona razloga će čovjek, koji poznaje djelovanje zakona karme, kad dođe na raskršće, a ne zna na koju bi se stranu odlučio, svu pažnju posvetiti prouča­vanju motiva, te će najpomnije očistiti svoje srce od svake sebičnosti i onda raditi neustrašivo, pa ako će se kasnije pokazati, da je njegovo djelovanje bilo pogrješno, on će mirno podnijeti posljedice te pogrješke i crpsti iz njih pouku, koja će mu biti od koristi u budućnosti. Ali njegov čisti i visoki mo­tiv oplemenio je njegov značaj za sv .̂ fc:.-luća vremena.

Ovaj općeniti princip, da svaka sila j.iipada razini, na kojoj je nastala, ima dalekosežnu važnost. Ako je svrhu lj lovanja jedne sile to, da se steku fizički predmeti, ta će sila djelovati na fi;:ičkoj razini, te će čovjeka, koji ju je stvorio, privezati uz fizičku razinu. Ako r.jezin cilj leži u devahanu, ona će ■djelovati na devahaničkoj razini, te će uz nju privezati čovjeka, koji ju je stvorio. Ako pak sila nema nikakav driiKi motiv i nikakav drugi cilj, ne«o bo- žansko služenje, onda ona djeluje 11a spiritualnoj razini i uslijed toga ne može vezati pojedinog čovjeka, jer i n d i v i d u u m u tom slučaju ne traži i ne želi ništa. ,

Razne vrsti karme. 1.). Z r e l a k a r m a je ona, koja je spremna da dje­luje i koja je uslij'ed toga neizbježiva i ncukloniva. Od cjelokupne prošle karme pojedinog čovjeka, jedan je izvjesni dio, koji se može iscrpiti i izjed­načiti unutar granica pojedinog života, dok je ostali dio tako različit po svojoj prirodi, da se ne može iscrpiti u jednom fizičkom tijelu, nego zahtjeva razli- ličite tipove fizičko« tijela i zato se 11c može iscrpiti u jednom životu. Tako n. pr. pojedini čovjek ima obaveza prama mnogim drugim dušama, koje ne će biti utjelovljene sve u isto vr i je m e ;. . . osim toga ima karme, koja se mora izvršiti u izvjesnom narodu ili u izvjesnim soctalnim prilikama, dok taj isti čovjek može imati i drugu karmu, koja zahtjeva sasvim drugačije okolnosti. Uslijed toga će se samo jedan dio cjelokupne karme moći izjednačiti u poje­dinom životu, a koji je to dio, to određuju veljki G o s p o d a r i K a r m e ,o kojima ćemo kasnije nešto malo više govoriti. Ovi Gospodari Karme odre-

'duju mjesto, narod, porodicu i tijelo, u kojem se pojedina duša ima roditi i to prama onoj karmi, koju ta duša ima da izvrši, odabirajući od te karme onaj dio, koji je za napredak te duše najpovoljniji.

Skup uzroka, koji sačinjavaju karmu pojedinog čovjeka, određuju duljinu narednog života n je g o v a ,. . . podaju njegovu tijelu pripadne karakteriktike, sposobnosti i ograničenja,... dovode ga u kontakt s onim bićima, s kojima se 011 u prijašnjim svojim životima karmički povezao, (a koja su u isto doba inkarnirana na fizičkoj razini), okiužujući ga rođacima, prijateljima, dotično neprijateljima,... određuju socialne prilike, u kojima će se čovjek roditi sa svim odnosnim dobrim i lošim stranam a,... odabire duševnu enerciju, koju čc 011 dovesti do izražaja u tom životu, organizirajući na odgovarajući način svoj mozak i čitavi živčani s istem ,.. . kombinira među osobom posljedico raznih doseodaja, uslijed čega nastaju sve radosti, boli, prilike \ neprilike, koje

ga stizavati u tom životu.

9

Sve to je ta »zrela karma«, koju vješti astrolog može da ustanovi i opiše u obliku t. zv. horoskopa. U svemu tomu čovjek nema nikakve mogućnosti da bira, jer je sve već odredeno n e j e g o v i m v l a s t i t i m i z b o r o m u prošlosti.

Kako iz svega toga razabiremo fizičko, astralno i mentalno tijelo, koje čovjek posjeduje u pojedinom životu, jesu direktan rezultat njegove prošlostii ona predstavljaju najvažniji dio njegove zrele karme. Ona ograničuju nje« govu dušu sa sviju strana i njegova prošlost diže se kao osuda protiv njega, određujući sva ona ograničenja, koja je 011 sam sebi skovao.

Znajući sve to, mudar će čovjek mirno i s veseljem primati sve posljedice svojih vlastitih prošlih djela, uviđajući, da im ne može izbjegnuti, ali će isto- dobno neumorno raditi na njihovu poboljšanju.

Ima još jedna vrst zrele kurrr.e^a to je karma neizbježivog djelovanja, koja je također veoma važna i ozbiljna. Svako djelo je konačni izražaj čita­vog niza misli. Da se poslužimo primjerom iz kemije: Mi ćemo dobiti zasi­ćenu otopinu misli, ako neprestano dodajemo misli iste vrsti, dok konačno jedan impuls ili vibracija iz vana ne će uzrokovati taloženje ukrućenih misli u formi djela. Ako mi neprestano mislimo na jednu stva r , . . . recimo na o s v e tu ,. . . mi ćemo konačno doći do momenta zasićenosti, te će jedan nez- znatni impuls iz vana te misli dovesti do ukrućenja, koje će se kao djelo po­kazati na fizičkoj razini. Tako nastaje zločin. Ili, mi možemo neprestano mi­sliti kako bi drugima pomogli. Kad onda dođe mali impuls iz vana u formi pri­like, te će se misli kristalizirati kao junačko i plemenito djelo. Pojedinac može da iz prošlih života donese sa sobom zrelu karmu ove vrsti, pa će onda i naj­manja vibracija, koja će dirnuti u tako nagomilane misli, potaknuti ga na iz­vršenje djela, bez njegove volje i bez svijesti. Na taj način će se on sain čuditi, kako li je mogao počiniti izvjesno djelo,. . . n. pr. kakav zločin ili kakvo uzvišeno djelo samozataje i požrtvovnosti. On će reći: — »Ja sam to učinio bez razmišljanja«, a ne zna, da je on o lom mislio tako često, da je to djelo postalo neizbježivo. Kada čovjek u mislima mnogo puta odluči i pri­voli, da će izvesti neko djelo, on konačno tako fiksira svoju volju, da je po­slije potrebna samo prilika, da se njegove misli pretvore u djelo. Tako dugo, dok on može da misli, tako dugo posjeduje 011 i slobodu izbora, jer 011 uvi­jek može, da protiv starih misli postavi nove suprotne, s kojima može one stare paralizirati i uništiti. Ali kada i najmanje pobuda dovodi do djela, onda više nema slobode izbora.

U tom evo leži rješenje starog problema 0 potrebi i slobodi volje. Čovjek, služeći se svojom slobodnom voliom, postepeno stvara potrebi za sebe, a iz­među ova dva ekstrema leže sve kombinacije slobodne volje i potrebe, uslijed kojih nastaju sve one borbe u nama, za čiji uzrok mi ne znamo. Ne­prekinutim ponavljanjem namjernih djela, kojima ravna naša volja, stvaramo navike, što su za nas izvjesno ograničenje, uslijed čega onda dotično djelo izvodimo posve automatično. Ako onda uvidimo, da je ta navika zla, mi ju počimamo pobijati na taj način, da neprestano mislimo na suprotivnu stvar. Takve ustrajne misli protivne naravi konačno će, nakon mnogih neuspjeha, odvratiti struju naših misli u drugi smjer i mi ćemo opet postići našu staru slobodu, ako ne zapanemo u kakvu drugu naviku.

Na taj način stare misaone forme mogu da dugo traju, ograničujući naše mišljenje i prosuđivanje i ispoljujuči se kao individualne i nacionalne predsudc. Većina ljudi ne znaju, da ili takve misli sputavaju — i oni istraju u njima, nesvjesni svojega ropstva. Samo oni, kojima uspije, da spoznaju istinu o pra­voj prirodi tih misli i tih predsuda, samo oni mogu postali potpuno slobodni.

Konstitucija našeg mozga i našeg živčanog sistema je jedna od najistak­nutijih potreba života. I naš mozak i naš živčani sistem postali su takvi, kakovi su danas, našim prijašnjim mišljenjem,. . . oni nas sada sputavaju i mi se često tužimo radi to g a , . . . no oni mogu biti popravljeni i usavršeni,.. . njihovo ograničenje može sc ukloniti, ali samo lagano i postepeno,... naglo se to ne može postignuti.

Konačno ćemo navesti još jedan slučaj zrele karme:« Neprekinuto zlo mišljenje može oko čovjeka načiniti ritku vrst oklopa od samih zlih navika, koje ga tako sapinju, da njegov život morr biti zao i opak. Njegova su zla djela, — kako smo napred pokazali, — nužna posljedica njegove prošlosti. Takvo stanje može sc protegnuti duž više fizičkih života, no, jer ni u jednom od njih nije bilo odgovarajuće prilike, nisu te zle posljedice mogle doći do izražaja. Međutim duša toga čovjeka je postepeno rasla i razvijala u sebi plemenita i dobra svojstva. Konačno u jednom životu pruži se prilika, da ono sakupljeno zlo iz prošlosti nade mogućnost izražaja i uslijed toga ta duša ne će moći da pokaže svoj kasniji napredak i razvitak. Kao što se u jajetu često nalazi posve razvijeno pile, no vanjski motrilac ne zapaža drugo, nego ljusku, koja ga okružuje, tako se i takova duša nalazi u ljuski zlih misli iz prošlosti i vanjski ljudi vide samo tu ljusku, a ne zapa/aju dušu, koja se iza nje krije. Nakon nekog vremena, kada se ona zla karma posve iscrpila, dovoljan je obično posve neznatan događaj, — n. pr. riječ kojeg velikog i svetog čovjeka, ili kakva knjiga, ili predavanje, — da se ona ljuska razbije i da iz nje izađe duša sa svojim pravim licem, oslobođena dugotrajnih okova. To su oni rijetki slučajevi naglih, ali trajnih »obraćenja« ili »čudesa bolje milosti', o kojima smo čuli govoriti, a koji su poznavaocu karme potpuno razumljivi, jer se potpuno slažu s tim velikim i nepromjcnjljivim zakonom.

2.) K a r m a z n a č a j a , za razliku od zrele karme, neprestano se može mijenjati. Moglo bi se reći, da se ona sastoji od raznih nagnuća, sad jačih, sad slabijih, već prama jakosti one misaone sile, koja ih je stvarala, a koja se neprestano može pojačati ili oslabiti novim strujama istosmjernih odnosno protustnjcrnih misli. Ako mi kod sebe nalazimo nagnuća, koja nam se nc sviđaju, mi ih možemo postepeno potpuno iskorijeniti. Mi kadkada ne mo­žemo odoliti kojoj napasti, jer smo svladani velikom snagom želje, ali što dulje se mi toj napasti odupiramo, — . makar na koncu i podlegli, — to bliže smo konačnoj potpunoj pobjedi. Pače i ovakvi neuspjesi vode nas konačnom uspjehu, jer svaki otpor iscrpljuje izvjesni dio energije, koja time postaje sve slabija i slabija.

3.) O k a r m i , k o j a s e i s t o m s t v a r a , bilo je napred već dovoljno rečeno.

Kolektivna karma. Promatramo li pojedine skupove ljudi s gledišta karme, to ćemo zamjetiti jedan novi faktor u igri karmičkih sila kod svakog pojedinca. Poznato nam je, da, kad više sila djeluje na jednu tačku, da še ona ne će kretati u smjeru nijedne od tih sila, nego u smjeru njihove re­

11

zultante. Tako je i kolektivna ili grupna karma rezultanta sviju karmičkih sila onih individuuma, koji tu grupu sačinjavaju i ona upravlja sudbinom sviju njih zajedno. Neki »Ego«, vučen individualnom karmom, rodit će se u izvjes­noj obitelji i to zato, jer se u svojim prošlim životima raznim vezama i od- nošajima povezao s drugim »Egima«, koji sačinjavaju tu obitelj. Ta obitelj nasljedila je od nekog dalnjeg rođaka veliki imetak, te je vrlo bogata. Jed­nog dana međutim, javi se pravi baštinik tog imetka, koga su svi smatrali mrtvim i otac te obitelji mora da sav imetak preda njemu, uslijed čega nje­gova obitelj padne u najveće siromaštvo. Naš »Ego« medutiin :ie mora imati karmičke veze s tim pravim baštinikom, nego ta veza može da veže samo oca i ostale članove te obitelj;, uzrokujući za njih ovako stranu katastrofu. Ako naš »Ego« ima u svojoj indvidualnoj karmi kakvo zlo djelo , koje se inože iscrpiti stradanjem, koje slijedi iz takve katastrofe, or, će također imati da snosi sve njezine teške posljedice, makar da i nije karmički vezan s nje­zinim uzročnikom. Ako nije tako, to će on nekim »srećnim slučajem« izbjeći toj katastrofi, moguće na taj način, da će se neki plemeniti stranac zauzeti za njega, uzeti Ka k sebi i potpuno se pobrinuti za njegov uzgoj i njegovu budućnost. Taj stranac će u tom slučaju sigurno biti neki njegov dužnik iz prijašnjih života, koji mu na taj način vraća ono dobro, koje je naš »Ego* njemu učinio.

Još jasnije pokazuje se djelovanje kolektivne karme u slučajevima, kao 5 to su: željezničke nesreće, brodolomi, poplave, cikloni itd. Na jednom mje­stu dogodi se željeznička nesreća, koju je uzrokovao ili vlakovoda, ili že­ljeznički činovnik ili koji radnik, ili bilo koji drugi uzrok. Oni od putnika, koji u svojoj karmi, — no to ne mora baš biti zrela karma, — imaju da za bilo koje prošlo djelo podnesu naglu i nasilnu smrt, bit će prisutni kod te nesreće, te će nastradati životom i time otplatiti svoj dug. Drugi Pak, koji nemaju takvog duga, bit će pošteđeni i to na taj način, da će ili »srećno« proći kroz tu nesreću ili će »slučajno« zakasniti na taj vlak i time izbjegnuti toj nesreći.

Isto tako može pojedini čovjek uslijed djelovanja kolektivne karme za­pasti u teška stradanja time, da će morati zajedno sa svojim narodom ići u rat. 1 u tom .slučaju on će imati da otplati dugove iz svoje prošlosti, koji ne moraju nužno pripadati njegovoj zreloj karmi. Ni u jednom slučaju čovjek ne će trpjeti ono, što nije zaslužio, ali ako se baš pruži prilika da se otplati kakav stari dug, dobro je to učiniti, čim prije, jer time se za uvijek rješa­vamo naših prošlih obaveza.,

»Gosjiodari Karme«, koje smo napred spomenuli, jesu one velike duhovne inteligencije, koje bilježe sve karmičke događaje i upravljaju kompliciranim djelovanjem karmičkog zakona. Zovu ih i Lipikama, a to su ona biča, ko­jima je poznata karma svakog pojedinog čovjeka i koja sveznajućom mu­drošću odabiru i kombiniraju pojedine dijelove te karine i tako stvaraju plan za život pojedinog čovjeka. Oni davaju »ideju« za fizičko tijelo, koje če najbolje odgovarati potrebama dotične duše. Po toj ideji stvara jedan od tih Lipika eteričko tijelo, koje je zapravo matrica za fizičko tiielo. Ova uzvišena bića određuju rasu, zemlju, narodnost i roditelje, od kojih pojedina duša ima da primi fizičko tijelo, kao i prilike, u kojima će ona da živi. I'izička here- ditarnost one obitelji, u kojoj se duša rodi, daje izvjesni tip i izvjesne spo­

12

sobnosti, dotično ograničenja, kao što su n. pr. hereditarne bolesti ili finoća živčanog sistema itd. Ako je pojedini Ego u prijašnjim životima razvio iz ­vjesne osobine i u svojem mentalnom ili astralnom tijelu, za čiji izražaj je potrebno posebno građeno fizičko tijelo, to će on biti odveden do roditelja, čija fizička hereditarnost pruža mogućnost za izgradnju takvog tijela. Tako će se n. pr. Ego, koji je u prijašnjim životima razvio muzički talenat, roditiii muzikalnoj obitelji, gdje će naći onakvo fizičko tijelo, kao i životne prilike, koje će najbolje odgovarati njegovoj potrebi, da taj svoj talenat izrazi i dalje usavršuje. Drugi opet Ego, koji pripada veoma zlom tipu, rodit će se u zloj i pokvarenoj obitelji, gdje će dobiti onakvo fizičko tijelo, koje će najbolje od­govarati grubim i zlim impulzima njegova mentalnog i astralnog tijela. Treći opet Ego, koji je u prijašnjim svojim životima dopustio, da ga njegvo astral­no tijelo vodi po niskim stazama i koji je bio odan pijančevanju, inkarnirat če se u obitelji pijanice, gdje će dobiti tijelo, koje će biti oslabljeno i otro- vano alkoholom.

Na taj način Gospodari Karme upravljaju događajima u svijetu tako, da se nigdje ne povrijedi zakon Pravednsoti, a ipak da se postizava onaj veliki i uzvišeni clj, kojemu oni služe. Pojedini Ego donosi sa sobom svoj karmi- čki imetak, — to su njegove sposobnosti i slabosti, — i prama tomu dobiva odgovarajuće fizičko tijelo, da mu bude oruđem i sredstvom .za njegov dai- nji razvoj i napredak.

Iz svega toga razabiremo, da se duša mora tako dugo vraćati u fi/.ički svijet, dok nije izjednačila sve svoje obaveze i otplatila svi; svoje dugove i time iscrpila svoju individualnu karmu, ali, jer u svakom fizičkom životu misli i želje stvaraju novu karmu, to nam se posve prirodno nameće pitanje:— »Na koji sc način može dokrajčiti ovo neprestano nastavljanje i obnav­ljanje karme i na koji način može duša postići svoje oslobođenje?«

S tim pitanjem o »dokrajčenju karme« ćemo se sada malo pozabaviti.Pri tom moramo naročito misliti, da glavna značajka karme leži u tom,

da ona v e ž e . Energija, koju duša šalje iz sebe u obliku misli ili želja, veže dušu uz izvjesne predmete i vuče ju prama mjestu, gdje se ona može sje­diniti sa dotičnim predmet,ma. 1 zato, tako dugo, dok sc duša svojim mi­slima ili željama vješa o bilo koji predmet, te će ju misli, odnosno želje, vući onamo, gdje se taj predmet nalazi. Prama tomu, dobra nas karma veže isto tako, kao i zla, jer svaka želja, — ma kakva ona bila, — mora dušu vući onamo, gdje sc ta želja može ispuniti.

Svako djelo biva potaknuto željom. Nijedno djelo ne nastaje radi samog djela, nego zato, da se njime nešto postigne, dakle radi rezultata ili kako se često kaže: zato, da se uživaju njegovi plodovi. Ljudi ra^le. ali ne zato, jer im je stalo do toga, da kopaju ili grade ili siju, nego zato, jer žele da po­stignu plodove kopanja, građenja, odnosno sijanja, bilo to u obliku novca ili stvari. Branitelj drži obrambeni govor, ali ne zato, jer mu je stalo do toga, da iznosi suhe pojedinosti izvjesnog slučaja, nego zato, jer mu je stalo do novaca, slave i ugleda. Kudgod pogledamo, vidimo ljude kako rade i muče se za nešto, a pobudu za rad daje im plod, koji se oni nadaju svojim radom postignuti, a ne s»m rad i napor. Želja za plodovima rada potiče ih na rad, a uživanje tih plodova je nagrada za rad.

13

Odatle razabiremo, da je želja onaj elemenat karma, koji veže. Ako dakle duša ne želi više ništa na ovom svijetu, dakle ništa ni na zemlji, ni na nebu, onda ju više ništa ne veže uz kolo reikarnacije, koje se kreće kroz trt razine ovoga svijeta.

Samo djelo nema snagu da veže dušu, jer čim je ono izvedeno, ono jc palo u prošlost. Naprotiv uvijek nova želja za uživanjem plodova potiče dušu na nova djela i time se lanac karme neprestano produžuje.

Mi međutim ne smijemo žaliti kad vidimo, kako ljudi neprestano tade, tjerani bičem svojih želja, jer samo radom mogu oni steći ono iskustvo, kojs je potrebno za napredak i za konačno oslobođenje. Promatrajte jednom div­ljaka, kako lijeno drijema u travi,. . . ali kad se pojavi glad, onua ga iželj« za hranom goni na rad, a time je on primoran, da se vježba tc spretnost;, strpljivosti i ustrajnosti. Na taj način on razvija svoje duševne sposobnosti, a kad je utišao glad, on opet postaje sličan životinji, što drijema. Da ncr.i« ove želje, koja ga goni na rad, on se ne bi nikada mogao uzdignuti iznad nivoa životinje. Na slični način su želje doprinosile čitavom razvitku čovje­čjem i dok se čovjek ne približi božanstvu, dotle njemu treba želja, koje ga potiču na rad, a što se čovjek u svom razvitku više uzdiže, to čišće i i k s c - bičnije postaju njegove želje. Međutim i te ga želje vežu i sile na nove ži­vote, pa ako želi, da se potpuno oslobodi, on mora da uništi sve, pa i najčiš- će i najnesebičnije želje.

Kada se u čovjeku počima buditi čežnja za oslobođenjem, onda ga se upućuje, da se vježba u »odricanju plodova svojih djela«, t. j. on ima da postepeno iščupa iz svog srca želju za posjedom bilo kakve stvari. U tu svrhu on se u početku dobrovoljno i namjerno odriče izvjesnog predmeta i tako se priučava, da bude zadovoljan i bez njega. Nakon nekog vremena 011 više ne opaža, da bi mu taj predmet trebao i želja za njim po maio išče­zava iz njegova srca. Na tom stepenu napretka 011 mora osobito paziti na to, da ne zanemari nijedne svoje dužnosti, jer 011 mora ispunjavati svoje duž­nosti s najvećom pomnjom a pri tom ostati posve indiferentan prama pio- dovima i rezultatima svoji;: djelovanja. Kad se u tom smjeru dovine dc sa­vršenstva tako, da ga više nijedan predmet niti ne privlači, niti ne odbija, onda on prestaje da stvara novu karmu. Budući da više ne teži ni za jednom stvari ni na zemlji,ni na nebu, to je njegova duša slobodna, jer nije ni o što vezana, niti ju želja bilo kuda vuče.

Tako prestaje dalnje stvaranje individualne karme. Ali time još nije sve svršeno, jer duša, ako se hoće potpuno osloboditi, mora ne samo da pre­stane stvarati novu karmu, nego se mora i riješiti starih okova i veza i to ili tako, da ih strpljivo nosi, dok se same ne raskinu ili da ih svjesno i na­mjerno sama raskide. Za ovo svjesno kidanje okova potrebno je z n a n j e i to znanje, koje čovjeku omogućuje da gleda u prošlost i da vidi uzroke, koje je on onda stavio u djelovanje, a či;e se posljedice imaju još odigrati u njegovu životu. Zamislimo sada, da osoba, koja može tako da gleda u svoj« prošle živote, vidi ondje izvjesne uzroke, čije če ga posljedice stići tek u budućnosti. Uzmimo n. pr., da su ti uzroci bile misli pune mržnje, izazvane nekom nepravdom ili uvredom, nanešenom tom licu, koje bi u svojem nor­malnom djelovanju imale krivcu donijeti stradanje slijedeće godine. Ovo iice budući da posjeduje znanje o djelovanju uzroka, može da stavi u djelovanje

1 A

nove uzroke, kojima će praralizirati djelovanje onih p r v ih ; . . . u ovom slu­čaju ona može da intenzivnim i ustrajnim mislima punim ljubavi i dobroduš- nosti iscrpi i paralizira one misli, pune mržnje i da tako spriječi one doga- đaje, koji bi morali nastupiti kao njihova prirodna posljedica, a koji bi op;t sa svoje strane bili izvorom i uzrokom dalnjih karmičkili konflikta i kata­strofa, Odatle razabiremo, da je moguće neutralizirati sile, koje dolaze iz prošlosti i to tako, da sc njima nasuprot stavljaju jednako jake suprotne sile. Na taj način može čovjek spomoču znanja spaliti svoju karmu.

Na isto takav način može čovjek, koji posjeduje takvo znanje, izravnati i sve druge vrsti svoje individualne karme, napose pak one, gdje je na nje­govoj strani dug, koji on ima da vrati. I u tom slučaju ovo će mu znanje omogućiti, da spozna svoje dugove i obaveze, da pronađe osobe, kojima on nešto duguje, — bez obzira na kojoj razini se one nalazile, — i da po mo­gućnosti raznim uslugama i dobrim djelima izjednači svoje dugove. Na taj sc način on može riješiti postepeno sviju svojih okova i veza, koje bi ga inače sprečavale na putu do oslobođenja i silile na dalnje reinkarnacije.

No i oni ljudi, koje još ne posjeduju to znanje, da mogu gledati u svoje prošle živote, mogu ipak da izjednače veliki dio svojih dugova i obaveza koje su počinili u sadašnjem životu. One mogu da se sjete svega, što su ir tom životu učinili komu zla ili neprava i da to isprave služenjem i mislima, punim ljubavi i oproštenja. Na taj će način oni smanjiti svoje karmičke o b i- veze i približiM se znatno danu oslobođenja.

15

DharmaPriređeno po predavanjima Dr Annie Besant, održanim u Benaresu

dne 25«r 26. i 27. oktobra 1898.

Upoznaj značenje Dliarme, pa

ćeš koristiti svijetu.

Kao prvi članak u novom godištu donosimo prikaz teozofskog nau- čanja o I) li a < tn i i to nc samo radi toga, jer to naučanje zajedno sa onima o Evoluciji, Reinkarnaciji i Karmi, što smo ih donijeli u minulom godištu, čini osnovu, na kojoj počiva čitava teozofska nauka, nego i radi toga, jer držimo, da će poznavanje toga naučanja biti od velike koristi našim ljudima kod prosuđivanja svega onoga, što se događa u našoj dr­žavi i kod traženja izlaza iz ove teške krize, koju proživljuje naš narod.

Nema kod nas sigurno nijednog poštenog čovjeka, koga ne bi srce bolilo gledajući ove strašne prilike, koje su zavladale u našoj državi. Iza kako smo, nakon tisućljetnoga robovanja i stradanja, prošavši kroz kal- variju, kroz kakvu je rijetko koji drugi narod prošao, skinuli sa sebe ropske lance i sjedinili se u svojoj vlastitoj slobodnoj državi, umjesto da svi udruženim silama poradimo, da tu svoju dr/,avu što bolje uredimo i uzdignemo na što viši sttepen prosvećenosti i blagostanja, mi se nepre­stano prepiremo i boreći se za vlast i sebične, te strančarske interese, rušimo sve, šio nam je sloboda donijela i pomalo guramo čitavu zemlju u propast.

Ako se zapitamo, što je tomu svemu uzrok, to će se jedva naći čo­vjek, koji bi na to pitanje imvgao potpuno sigurno i ispravno odgovo­riti. Još daleko teie bilo bi odgovoriti na pitanje, kako da riješimo ovu tešku kr izu , . . . kako da poboljšamo ovo strašno i nesnosno stan je ,. . , kako da složimo i duhovno ujedinimo svoj narod i kako da državu spa­simo ođ propasti, koja joj prijeti i uzdignemo ju na onaj stepen kultu­re, sređenosti i blagostanja, na kojem bismo ju svi želili vidjeti. A sve to zato. jer tu borbu gledamo satno s vanjske strane, s našeg odviše blizog i stegnutog gledišta, ne poznavajući onih dubokih, vječnih zakona, koji s nutarnje, nevidljive strane upravljaju sa svim onim. Sto se događa na ovom svijetu,. . . sa svim borbama, nastojanjima i razvicima, a do­sljedno tome t s ovom našom sadašnjom borbom, koja nije ništa drugo, nego nužna faza u procesu našeg narodnog razvitka.

17

*Komu je dakle iskreno stalo do toga, da tu našu tešku borbu, koja,

trese našim narodnim organizmom, ispravno shvati iz želje, da sa svoje strane učini sve, što može, za ozdravljenje tih nesnosnih prilika, taj mora bezuvjetno da upozna i razumije onu nevidljivu, — ali bitnu, — stranu čitavog problema, jer samo onda će moči da uspješno radi na postignuću željenog cilja: na duliovnom ujedinjenju našeg naroda i na kulturnom i ekonomskom preporodu naše domovine. A budući da nam upravo nauka o Dharmi otkriva te nevidljive zakone, koji upravljaju događajima u svijetu i pokazuje svakom pojedinom čovjeku, a i č ita­vim narodima put, kojim treba da idu kao i dužnost, koju treba da is­pune, radi toga držimo, da će poznavanje te nauke biti od neprocijenji- ve koristi našem narodu i radi toga ju donosimo na prvom mjestu no­vog godišta.

Što ie Dharma?

U velikom indijskom junačkom epu M a h a b h a r a t a daje Bhisina, sin Ganga, — koga možemo punim pravom smatrati najsavršenijont per­sonifikacijom Dharme, — vrlo opširan odgovor na pitanje, što je Dhar­ma. Među ostalim on izjavljuje: — »Bolje je ispuniti svoju vlastita D h a r m u, — pa makar i nedostatno, nego tuđu bilo kako dobro. Tlco izvršuje K a r m u , koju je sam uzrokovao, ne počinja nikakav grijeh*.

Ovdje se riječi K a r m a i D h a r m a naizmjence upotrebljavaju za jedan te isti pojam i baš to nam pruža ključ za rješenje čitavog pro­blema.

Mi ćemo ovdje da'ti najprije samo djelomičnu definiciju Dharme, jer nam nije moguće na jedamput razjasniti njeno potpuno značenje. Za sa ­da se moramo zadovoljiti samo s ovoin polovičnom definicijom, dok i i - mo potpunu definiciju moći dati tek onda, kad nas naredna razmatranja do nie dovedu.

Ta jx>lovična definicija glasi; — »Dhanna }e unutarnja priroda čo­vjeka, koja Je u svakom pojedincu postigla izvjesni stepen razvitka 1 napretka«. Ta »unutarnja priroda« jest onaj faktor, koji stvara vanjs’<i život, koji se javlja i rađa u krugu i prilikama, koje odgovaraju potre­bama njegovog dalnjeg razvitka.

Prva dakle stvar, koju treba da uočimo jest, da Dharma nije ništa vanjsko, kao što su n. pr. pravo Mi znko-. ili religija, nego da je ona unutarnji zakon života, koji se razvija i koji sve, što k njemu iz vana pridolazi, pretvara u izraz samoga sebe.

Da u/mognemo ovaj ma'lo teški predmet bolje razumiti, razdijelit ćemo svoje razmatranje u tri dijela, te ćemo najprije razmatrati razno- ličnost medu ljudima, jer samo onda, budemo li shvatili pravu prirodu tih raznoličnosti, budemo li znali od kuda i kako nastaju razlike i zašto su one potrebne,. . budemo li razumjeli, da svaki čovjek svojim misli­ma, riječima i djelima pokazuje stepen svojega razv itka ,. . . samo onda ćemo moći shvatiti pravo značenje Dharme. Nakon toga ćemo razma­trati r a z v i t a k , jer je potrebno da vidimo, kako se te razlike mije­njaju tijekom vremena. Konaično ćemo se pozabaviti problemom ono- jca. što je pravo, a što nije pravo, jer svrha cijelog našeg razmatranja

18

jest zapravo, da nađemo odgovor na pitanje: — »Kako da. udcsimo svoj život, da on bude u skladu s naSom Dharmom?«

Raznolikosti.

U čemu sastoji savršenstvo Svemira? Ako razmišljamo o svemiru, pa se pitamo, što pod time razumijevamo, vidjet ćemo, da time označu­jemo bezbroj različitih predmeta, koji su medu sobom više ili manje harinonički povezani. R a z n o l i k o s t je osnovna oznaka manifestirano« uvjetovanog Svemira, kaošto je jedinstvo osnovna oznaka nernanifc- stiranoga, neuvjetovanoga, — jednog jedinoga. A ta raznolikost, što je osnovnom oznakom objavljenoga i uvjetovanoga, jest posljedica Volji Onoga, koji hoće da se množi.

Kada nastupa vrijeme, da nastane novi Svemir, onda, — kako nas se ući, — Prauzrok, onaj vječni, neshvatljivi i nedokučivi, šalje iz sebe zrake snagom svoji Volje. Sto to zračanje znači zai Njega samoga, to se nitko ne može da usudi pokušati da shvati, ali što ono znaci za nas, možemo donekle razumjeti.

Mi kažemo: — Išvara* se pojavljuje, Išvara stupa, u javu ,. . . ali stu­pajući u javu. On se pokazuje zastrt u velo M a y c. Odatle razabiremo. da Najviši u svojoj objavi pokazuje dvije oprečne strane. Za oznaku tili fundamentalnih, oprečnih strana postoje razna imena, tako n. pr.: Išvara i M a y a , . . . Sat i A sat,. . . Život i Forma itd. Sve to su riječi, spomoću kojih mi nastojimo da svojim nedostatnim jezikom izrazimo 0110, što u opće leži izvan dosega našeg mišlenja. Kad bismo htjeli reći pravu istinu, morali bismo kazati: — » lako su nam govorili Veliki Mudraci, a mi to onda samo ponizno ponavljamo«.

Išvara i Mava! Sta je prama tomu budućnost Svemira? Budućnost Svemira jest slika Išvare, kako se 011a odrazuje u Mayi i to savršena slika Išvare, u onom ograničenju, koje je On sam sebi nametnuo za ovaj određeni Svemir, kada je kucnula ura njegovog sadašnjeg poroda ili manifestacije. Dakle: Njegova slika ograničena i uvjetovana. Svemir ima prama tomu. da u potpunom savršenstvu na javu iznese sliku Iš­vare u onom ograničenju, koje je On sam sebi odredio. Kako je ali mo­guće, da ono. što je ograničeno, Sto je satno mali dio velike cjeline, da 0110 bude odraz Išvare? Na taj način, da se svi dijelovi sa svim svopra razlikama u svojem djelovanju slože u jednu harmoničnu cjelinu!

Neizmjerna množina različnih oblika, kao i njihovih međusobnih veza, spojeva i odnošaja ima da izrazi zakon božanske misli sve dotle, dok ta misao ne nađe konačni izraz u cjelokupnosti Svemira, koji je postao savršen.

F^kušat ćemo, da Vam to malo pobliže objasnimo:Išvara misli na ljepotu. I odmah njegova svemoćna, stvaralačka

energija djeluje na Mayu i razvija u njoj miriade raznih oblika, koje mi nazivamo lijepima. On takne podatnu m ateriju ,..: n. pr. vodu i ona poprima bezbrojne lijepe oblike. Jedan od tih oblika vidimo, kad gleda-

* Išvara = Božansko Biće, Najviše Stvorenje, od kojega počinje T eogoni ja.

19

mo beskrajnu pučinu mirnog oceana, kad nema ni najmanjeg vjetrića i kad se beskrajno modro nebo odraziije u njegovoj dubini Drugi opet oblik 'te ljepote otkriva nam se, kad silni vjetar valja val za valom i kad nam se beskrajna masa uzbibanog mora pokazuje u svoj svojoj ve­ličanstvenoj Kordosti. A ako pogledamo vodu kojeg tihog i bistrog gor­skog jezera ili opet kojeg vodopada, zar nam u svakom takvom slučaju ne govori iz te vode ona misao o ljepoti, koju je Išvara u nju stavio? Zar se u svakoj onoj formi, koju poprima voda. počevši od bučnoga inora, pa do smrznutog ledenjaka ili od guste magle, pa do prekrasneigre boja u oblacima, ne otkriva misao o ljepoti, što ju je mislio išvara,kad je izgovarao riječ stvaranja? Isto takove misli o ljepoti otkrivaju nain se širom cijelog svijeta, kao i u nedokučivim daljinama Svemira. Zaista, mi smo okruženi mirijadama raznih predmeta, koji na sebi nose odraz misli o ljepoti, što postoji u duhu 1 Svare.

Što smo rekli za ljepotu, to vrijedi i za jakost, harmoniju, glazbuitd. Sada nam dakle ne če biti teško razumijeti zašto u svijetu moraju postojati raznolikosti. Ta nijedna stvar ne može dati potpun odraz lšva- re, nijedna ne može potpuno izraziti Njegovu bit. Ali, ako sve te stvari u svojoj ograničenosti i na svoj način postanu savršene, 1o sve zajedno mogu bar donekle otkriti savršenost Išvare. Na taj način dolazimo do zaključka, da savršenost Svemira moramo zamisliti kao usavršenu raz­nolikost i potpunu harmoniju sviju dijelova, koji sačinjavaju tu raznoli­kost. Odatle slijedi, da se Svemir može samo onda dovinuti do potpune savršenosti, kad svaki njegov dio bude potpuno izvršio svoju zadaću i potpuno razvio onaj život, koji se u njemu krije.

Kad bi drvo pokušalo, da nasljeduje goru, a gora opet vodu, to bi svatko od njih izgubio svoju ljepotu, a da ipak ne bi mogao potpuno po­kazati ljepotu drugoga. Savršenost tijela ne sastoji u tom, da svaka njegova stanica obavlja funkciju drugih stanica, nego naprotiv, da svaka stanica savršeno obavlja svoju funkciju. Mi imamo mozak, pluća, srce itd. Kad bi mozak pokušao, da mjesto srca preuzme brigu za cirkulaciju krvi, a srce opet brigu za probavu hrane, to bi se tijelo brzo našlo u vrlo jadnom stanju. Da tijelo bude zdravo, potrebno je, da svaki organ svoj vlastiti posao dobro obavlja.

Odatle razabiremo, da u razvitku Svemira svaki njegov sastavni dio ide svojim vlastitim putem, koji mu je propisan onim životom, koji se u njemu nalazi. Slika Išvare u prirodi bi* će tek onda savršena, kad sva­ki sastavni dio u sebi samomu kao i u svojem odnosu prama drugima bude potpuno savršen.

Kako nastaju sve ove raznolikosti,. . . kako se oni mogu stvoriti 1 u kakovom odnosu stoji Svemir kao cjelina prama svojim sastavnim dijelovima, od kojih se svaki razvija svojim vlastitim putem? Prastara nas Mudrost uči, da Išvara sa Prakriti*-strane pokazuje tri osnovne oso­bine, koje se sanskrtskim imenom zovu: Sattva, Rajas I Tamas. U evrop­skim jezicima nema riječi, kojima bi se moglo označiti pravo značenje

* Prakriti = Tvarni .materijalni Kozmos, aspekt Brahmc u svoj potpunosti svojoj.

ovih sankrtskiii izraza. Mi ćemo za sada T a m a s prevesti sa u s t r a j ­n o s t (inercija), to jest nastojanje, da se zadrži momeirtano stanje. Za R a j a s ćemo upotrebiti izraz energija ili pomičnost, a za S a t t v a bit će možda najbolji izraz harmonija ili nastojanje, da činimo druge srećnim i veselima, jer svako veselje potiče od harmonije i samo harmonija mo­že da razvija veselje.

Prastara nas Mudrost nadalje uči, da se ove osnovne osobine ih ( i u n a s, kako ih se u sanskrtskom jeziku zove zajedničkim imenom, grupiraju dalje u sedam različitih grupa ili linija, p<> kojima se onda razvijaju sve one bezbrojne kombinacije, koje sačinjavaju ovaj naš Svijet. Sve velike religije pa i kršćanska, znaju za to sedmorostruko di­jeljenje i govore o njemu svaka svojim jezikom.

Dakle osnovne ono tri osofc'ne, — Gunas, — kombiniraju so meću sobom tako, da iz njih nastaju .->cd;im velikih grupa, u kojima sc onda različitim kombinacijama razvijaju sve ostale stvari ovoga Svijeta. Za­pamtimo dakle, da se u svakoj pojedinoj stvari nalaze sve one tri os­novne osobine i ako u različitom međusobnom odnosu.

UsLijeg ove prvotne podjele dijeli se silazeći Život, koji se sve dub­lje spušta u materiju, u sve nove i sve različitijc dijelove sve, dok stig­ne do periferije golemog kruga Evolucije, gdje se oinla okreće i vraća središtu, iz kojega je izašao. Prava Evolucija zapravo počinje u onom momentu, kada se život okreće i počinja se vraćati Išvari.

Stanje prije toga momenta jest stadij Involucije, za koje se vrijeme život sve više spušta i uronjuje u materiju. Za vrijeme pak Evolucije život sve više razvija svu onu energiju, koju u sebi sadrži, jer život, koji je izašao iz I svare nije još bio razvijen, nego tek podoban, da se razvija. Svaka stvar postoji u početku kao klica.

U knjizi Manu-a stoji: —. »lšvara stavlja svoje sjeme u silne vode*, a to znači, da — kaio što čovjek daje od svojega života, da stvori di­jete, koje se razvija iz sitnog životnog sjemena kroz razne stadije pret- porodnog života, pa onda djetinstva, mladenaštva sve dok ne postigne stepen, da i ono stvara nove živote, — tako i Vječni Otac, kaid stavlja Sjeme svoje u krilo Materije, daje od svojega Života, koji također još nije razvijen, nego istom mora da prođe sve faze razvitka, dok se pot­puno razvije i bude savršen, »kao što je savršen i Otac njegov na ne­bu«.

Promatrajući Svemir, opazit ćemo, da se njegovi dijelovi među so­bom razlikuju po svojem dobu, ili starosti, ili drugim riječima: po ste- penu svojega razvitka. Ovaj svijet nije naime stvoren ovakav, kakav je on danas, jednom jedinom stvaralačkom riječju: — »Neka bude!«, nego je on nastao dugim, neprekinutim i postepenim razmišljanjem (me- ditiranjem) Brahmc.*

Jedna za drugom nastajale su žive forme,. . . jedno za drugim dola­zilo je sjeme živoita. Pogledamo li u bilo koje vrijeme na bilo koji S v e ­mir, vidjet ćemo, da je v r i j e m e glavni faktor njegove mnogostruko­sti. Starost pojedinih klica označuje stepen njihova razvitka. U svakom

* Brahma = Božanstvo, Stvoritelj, Simbol generativne snage.

Svemiru postoje u isto vrijeme klice različite starosti i različitog stepe- c a razvitKa. 'lako n. pr. ima klica, koje su mlade od minerala, a koje sačinjavaju, t. zv. carstva elementala. Klice, koje pripadaju mineralnom carstvu, starije su od njih. Klice opet, koje se razvijaju u bilinskom carstvu, starije su od onih iz mineralnoga carstva, t. j. one su prevali­le dulji put razvitka. Životinje su pak klice, koje su još dalje napredo­vale u svojem razvitku, a još dalje od ovih napredovale su klice, koje sačinjavaju današnje čovječanstvo.

Svako od tih carstva, pokazuje s obzirom na svoj postanak ovu ra2- liku u vremenu. Međutim to ne vrijedi samo za ta carstva, nego i za svaki pojedini čovječji život. Pod tim mislimo na pojedine individualne živote čovjeka, a ne na njegov pravi, nutarnji život. Ovi individualni ži­voti razlikuju se medu sobom, pa se zato i ljudi razlikuju ne samo po starosti svojega tijela, nego i po starosti svoje individualne egzistenci­je. Život je jedan i taj se život nalazi u svemu, što živi, ali sc on raz­likuje po vremenu, kad je on izašao iz Išvare, kada je sjeme života, koje se sada razvija, posađeno u krilo materije.

Za ispravno razumijevanje našega predmeta potrebno je, da ovu činjenicu napose dobro zadržimo u pameti.

Prije nego pođemo dalje, treba da znamo, da se jedan Svijet reda za dru gim ,. .. jedan Svemir slijedi iza drugoga. Kad se pak jedan S ve ­mir približuje svojemu kraju, to u njemu ima bića sviju Tazvojnih ste- pcna. Ima ili, koja se nalaze na početnim stupnjevima, a ima i takvih, koja su već toliko napredovala, da će se u najkraće vrijeme stopiti sa božanskom sviješću. U svima je jedan te isti Život, ali stepen razvitka svake pojedine klice toga Života ovisi o duljini vremena, kroz koje se , ona razvijala.

Ovdje se eto nalazi jezgra našeg problema: — Jedan je Život, vje­čan, besmrtan i neizmjeran s obzirom na svoj izvor i na svoj c i l j , . . . ali taj se Život nalazi na različitim stepenima razvitka, pokazujući pri tom različite količine onih sila, koje se u njemu nalaze.

O vo moramo dobro upamtiti, ako želimo ispravno razumjeti Dhar-mu.

Sada možemo svoju definiciju Dliarme malo proširiti i reći: — Dharma je unutarnja priroda pojedinog individuuma na bilo kojem ste- penu razvitka i Zakon njegova razvitka na narednoj razvojnoj stepe­nici.

P r i r o d a , t. j. ono, što dotični individuum jest i ima već u sebi i po ćeinu se može odrediti kako je daleko on dopro u svojem razvitku.K tomu pak pridolazi Z a k o n , koji upravlja narednom razvojnom ste­penicom, određujući i propisujući, što pojedini individuum mora činiti, da se na svom putu može dalje razvijati.

Spojite sada ove dvije misli zajedno, pa ćete razumjeti, zašto čo­vjek, koji izvršuje svoju Dharmu, mora postignuti savršenstvo.

M o j a I) li a r ni a, to je stupanj razvitka, do ko.ieg se razvilo božan- sko sjeme u meni, koje zapravo predstavlja moje pravo biće, moju priro­du, moje pravo »Ja« — plus životni zakon, koji propisuje, kako ja moram živjeti, da što prije dosegnem slijedeći stupanj razvitka. Taj zakon dakl;

22

pripada mojem ograničenom »ja«, mojoj sadašnjoj osobnosti, mojem sa­dašnjem životu u fizičkom svijetu. Za mene yi važno, da poznam stupanj svojega razvitka ,kao i zakon, po kojemu se mogu dalje razvijati. Kad to poznam, onda poznam svoju Dliarmu, a poznavajući svoju Dliarmu i iz- vršujući ju, ja se sve više približujem savršenstvu.

Ako dobro promislimo sve to, što smo do sada rekli, bit će nam ja­sno radi čega je potrebno, da svatko upozna sadašnje svoje stanje, kao i stupanj, koji iza njega slijedi, jer ako ne poznajemo svoje sadašnje stanje, to ne možemo poznati ni onaj stepen, do kojega moramo nastojati da se ■izdignemo, a u tom slučaju može se vrlo lako dogoditi, da radimo protiv svoje Dharme i da time zadržavamo i ustavijamo svoj razvitak. Na­suprot, ako mi jedno i drugo poznajemo, možemo raditi u smjeru svoje Dharme i time svoj razvitak pospješiti.

Ovdje međutim postoji velika opasnost. Mi možda u životu vidimo nešto, što je lijepo, plemenito i veliko i mi želimo, da to i u seDl ostva­rimo. Pitanje je međutim, dali je to u istinu naredni stepen rušena razvit­ka i dali je to u skladu sa zakonom našega sadašnjeg razvitka? Naš na­ime neposredni cilj nije uvijek ono, što je najbolje, nego ono, što je najbo­lje za n a s prama našem današnjem stanju i prama stepenu našeg dosa­dašnjeg razvitka.

Uzmite za primjer jedno dijete, jednu djevojčicu: — Njena budućnost je sigurno daleko ljepša, plemenitija i uzvišenija, nego li njena sadašnjost, jer sada se ona još igra s lutkama, dok će poslije postati majka i živjeti xx svoju djecu. Nema sumnje, da je materinstvo ideal savršenog ženstva, ali zato bi bilo i nerazumno i škodljivo, kad bi ona djevojčica prije reda nastojala, da taj ideal ostvari. Svaka stvar u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Ako se žena želi dovinuti do ideala ženstva i postati majkom zdra­ve i jake djece, 'to joj se mora priuštiti vrijeme, da se igra sa lutkama, d;> nauči svoje zadaće i da ojača i razvije svoje tijelo. Ako bi netko mislio, •da je materinstvo bolje i plemenitije, nego ijera, pa bi dopustio, da ovakvo dijete rada djecu, mjesto koristi, nanesao bi štetu i takvoj mladoj majci i njezinom djetetu, a i čitavom narodu. A zašto? Zato, jer se radilo pro­tiv zakona razvitka. Nebrojene boli i patnje nastaju baš uslijed toga, jer ljudi hoće da beru plodove, prije nego što su zreli.

Iz ovog primjera najbolje razabiremo, zašto je za nas bolje, da izvr- šujemo svoju vlastitu Dliarmu, nego Dliarmu koga drugoga. Tuda Dhar­ma, ne leži u smjeru našeg razvitka. Gdjekoji uzvišeni ideal mora ostati spremljen za budućnost,. . . jer je potrebno, da se čeka dok plod ne do- .zrije.

T o nam ujedno pruža novi ključ za rješenje našeg problema. Dužnost da se izvedu izvjesne zadaće ovisi o našoj snazi i sposobnosti. Htjeti iz­vršiti neku zadaću, prije nego što smo joj dorasli i prije nego što posjedu­jemo pogrebnu snagu i sposobnost, znači samomu sebi i svojem organi­zmu nanositi veliku štetu. Na taj se način učimo da budemo strpljivi i da čekamo na pravi čas ,ali kad taj pravi čas nastupi, onda moramo svoju dužnost bezuvjetno ispuniti. Suditi o nečijem napretku možemo po pri­pravnosti, s kojom on radi u skladu sa svojim unutarnjim bićem i s ko­jom se on podvrgava zakonu svoje Dharme.

Sad ćemo odmah lakše razumjeti zašto je moral nešto relativno i za­što svi ljudi nemaju jednake dužnosti, nego se one i te kako razlikuju, već prama stepenu razvitka dotično« čovjeka. Samo, ako taj problem po- smatramo s toga gledišta, moći ćemo riješiti izvjesna suptilna pitanja o moraJu, koja su mače nerješiva.

U uvjetovanom Svijetu ne može da postoji apsolutno nego relativno pravo i nepravo. Apsolutno postoji i postojat će uvijek samo u Išvari.

Radi toga su razlike potrebne za našu ograničenu i uvjetovanu svi­jest. Mi mislimo razlikovanjem, mi osjećamo razlikovanjem, pa i naše znanje počiva na razlikovanju. Samo spomoću raznolikosti znamo mi, da živimo i mislimo. Jednolikost ne djeluje na svijest. Promjene i raznoliko­sti su ono što omogućuje rastenje i razvijanje svijesiti. Neuvjetovana i neograničena svijest leži izvan granica našeg poimanja. Mi možemo mi­sliti samo unutar granica raznolikosti i uvjetovanosti. '

Sada dakle možemo razumjeti kako i zašto nastaju u svijetu razlike, kako u taj svijet dolazi faktor v r i j e m e i zašto u svijetu pojava, a time i u primjenama zakona postoje razlike, usprkos toga, što su svi ljudi i sva živa biča po svojoj prirodi jednaki i ako svi teže i idu k jednom istom cilju. To moramo dobro shvatiti prije, nego što počnemo proučavati kom­plicirane probleme svojeg unutarnjeg bića, čim ćemo se pozabaviti u na­rednom broju.

DharmaPriređeno po predavanjima Dr Annie Bcsant, ođrfanim u Benaresu

dne 25., 26. i 27. ok tob ra 1898.

(1. Nastavak.)

Pazvitak.

Nakon što smo u prošlom 'broju razmotrili kako i zašto u svijetu postoje raznolikosti i kako je moguće, da različni ljudi imaju razlićnu Dharniu u ovom ćemo se broju pozabaviti pitanjem razvitka, razumje- vaiući pod tim ona) put : način, koj.m se životna klica razvija do savr­šene slike Božanstva.

Prije, nego pređemo na to razmatranje potsjetit ćemo čitatelje na onu definiciju Dharme, koju smo donijeli u prošlom broju. Ta definicija Klasi: —» Dharma je unutarnji priroda pojedinog individuuma, kako ju pokazuje njegov razvojni stepen, te Zakon njegovog razvitka na nared­noj razvojnoj stepenici.« Ova će nam definicija biti (potrebna za dalnje razumijevanje našeg predmeta1.

Kao što smo napred vidjeli, slika se Božja može pokazati samo u skupnosti bezbrojnih stvari, koje sačinjavaju Univerzum, a savršenost pojedinog sastavnog dijela tog Univerzuma ovisi o stepenu potpunosti, s kojom on ispunjuje svoj dio u neizmjernoj cjelini.

Da uzmognemo razumijeti pravu bit razvitka, moramo se najprije upoznati s onim, što je izvor i uzrok tog razvitka, a to je onaj Ž i v o t , koji ispunja cijeli Svemir i koji se najprije spušta u Materiju i pri tom razvija najrazličitije forme i organizme, a onda se opet vraća k onom vječnom izvoru, iz kojeg je izašao. Mi polazimo s gledišta, da sve, što postoji, izlazj iz Boga i u Bogu bivstvuje. Ništa u čitavom Svemiru ne nalazi se i ne može se nalaziti izvan Boga. Nema života bez božanskog života, nema sile bez božanske sile, nema forme bez božanske form e.. . . jer sve to je samo rezultat Njegova mšljenja. To je naša polazna točka i mi se usuđujemo preuzeti na sebe sve logičke posljedice, koje odatle iz­laze. Neka se nitko radi toga ne uplaši i neka nitko — zato. jer ovaj ži­vot, koji se razvija, pokazuje toliko još nesavršenosti. — ne posumnja u onu veliku Istinu, do koje nas ovakvo naziranje vodi!

U »Bhagavad Giti« stoji: — »Sjeme sviju bića sam J a i nema ništa pomičnog ni nepomičnog, što bi bez Mene i izvan Mene moglo posto­jati«.

M a n u pak u svojoj knjizi kaže: — »Iz Sebe samoga proizvodi O n čitavi Svemir«.

25

, Pri tom nam se nameće slijedeće pitanje: — Zar ovaj život, koji iz­lazi iz Išvare, ne sadrži u sebi već sve potpuno razv ijen o ; .. . zar a njemu nije svaka sila potpuno djelatna I svaka mogućnost potpuno isko­rištena? Odgovor glasi: — Nj! Taj život sadrži sve te'.c potenc.alno, t. j. u mogućnosti.. . . ali od svega toga u početku nije još ništa stuoilo na javu. Sve sp u njemu nalazi tek u klici, a u početku još n.šta kao razv jeni organizam. Jer sjeme bijaše ono. što je bi’o stavljeno u krilo materije i samo klicu poslao je Život u ovaj Svijet. Ove pak klice, koje su proizašle iz Života Išvare. razvijaju malo po malo, od jedne stepenice do druge. sve sile svojega Oca. koji ih je stvorio. Iz tog sjemena, iz tih klica, koje u sebi sadrže sve tek u mogućnosti a još ništa u zbi­lji, ima da se razvija život, koji će T o s te p c n o dizati sve više i više, dok se konačno ne razvije do takvo? žarišta svijesti, koje će se moći stopiti sa sviješću Išvare. a da p'i t'vn ipak ostane svijest za sebe, spo­sobna, da nastupi kao novi Logos i da iz sebe proizvede jedan novi univerzum. . • ,

Dozvolite sada. da ovu gigantsku, nadčovjccnu sliku malo pobliže promotrimo. Kao polaznu točku uzet ćemo život, koji je stavljen, posa­đen u materiju. Sve ove klice života, sve ove mirijade sjemenki, sve ove bezbrojne iskrice, proizlaze iz jednog izvora, iz jednog plamena, a to je najviši brahman*. Iz tih sjemenki ima da se razviju razne osobine. Te osobine su sile, koje se javljaju kroz m ateriju :. . . to su sile., koje sa­činjavaju život Išvare, koji je prekrit velom Maye. Rastenj; tih klica je u prvo vrijeme veoma sporo, gotovo nevidljivo, kao i kod sjemena bi­ljaka. Božansko sjeme, položeno u krilo Materije, u početku kl ja u skro- vitosti i tami, kao što se i sjeme biljke najprije razvija nevidljivo ispod zemlje.

Ove bezbrojne sile, koje je Išvara poslao iz Sebe. da može postati novi Univerzum, nalaze se u početku tek u klici, nevidljive i nerazvijene i nitko ne može naslućivati kakove čudesne mogućnosti se u njima kriju.

Ovdje nam se otkriva razlika između onog životnog principa, koji je vječan i neprolazan, ali i neobjavljen i ovog objavljenog, prolaznog Univerzuma, koji je samo odraz onog vječnog i neprolaznoga. Nazove- jno li onaj neobjavljeni Život senskrtskim imenotn » v i š i P r a k r i t i«’, a ovaj objavljeni » n i ž i P r a k r i t i«, 'ako ćemo razumjeti mnoge du­boke izreke iz »Bhagavad Gite«. koje tumače razliku između jednog i drugoga.

Shri Krisna’ ondje govori: ■— »Ze nlja. Voda, Vatra. Zrak. Eter, Manas\ Buddhis i Ahankara* jesu osmerostruko razdijelenje mojeg »nižeg Prakriti«. Potrebno je ali da upoznaš moj viši Prakriti«, t. j. onaj Život, koji podržava čitavi Svemir. Teško je prodrijeti kroz ovo osme­rostruko velo Yoga-Maye do mojeg pravog, božanskog Bića. Tko se nije uzdignuo do Buddhi razine, ne poznaje moju uzvišenu, neprolaznu, bo­žansku prirodu. . ••

Malo ih ima, koji me raspoznavaju kroz velo Yoga — Maye. Ži­votni elemenat ili »Viši Prakriti« što prožimlje i podržava č tavi Svemir.

;• 1 '> B rahm an — Pojam B ož ans tva . ’) P rak r i t i = tv a r . *) Shri K r i sh n a = BožanskiUčite l j . *> M a n a s = um . Budhi — m udrost , l jubav *> A h a n k a r a = b o ž a n s tv o , spoznaj*

26

je neobjavljen; »niži Prakriti« je objavljen. Krda sviće novi Veliki DarC izlaze sve pojave iz neobjavljenoga na j a v u ; . . . kad se pak spušta Ve­lika Noć- vračaju se one i rasplinjuju u Ono. što se zove neobjavlje­nim«. '

Nakon ovo« razmatranja možemo sada promatrati kako se razvijaju ove sile, koje se u latentnom i skrivenom stanju nalaze u ovim životnim klicama. Tu tek zapravo i poči.na pravi razvitak. Ž.vot, koji se u Um klicama nalazi, stavljen ja u materiju zato. da mu se pruži mogućnost razvitka. Međutim, već na prvom koraku, čim počnemo promatrati pr­vo klijanje životnog sjemena, nailazimo na znatne teškoće, jer se u mi­slima moramo prenijeti u ono pradavno doba, kad u ovom embrional­nom životu nije još bilo ni razi'.ia .ni sposobnosti predočivanja, ni pam­ćenja, ni suđenja, ni bilo koje 'druge duševne sposobnosti, nego samo najniža svijest mineralnoga carstva. Kod minerala se svijest Dokazuje time, što se njihove čestice zajedno drže i što se oni među sobom pri­vlače ili odbijaju, dok o kakvoj samosvijesti, i o razlikovanju između »ja« i »ne-ja« nema još ni traga.

U svakoj od tih naju žih mineralnih forma počima se razvijati život Išvare. Tamo se naime ne razvija samo klica života, njgo Sam Išvara. sa svom svojom snagom i moći u svakom pojedinom atomu Njegova Univerzuma.

Nj-gov je onaj pokretni život, koji neobuzdano tjera r a z v it a k ; . . . Njegova ja ona sila. koja blago i strpljivo, sa m iogo pažnje i ljubavi ra- širuje stijene materije, da one ne bi popucale pod pr.tiskom života, koji sc razvija i širi. Bog sam. O t a c Života, osi Život u sebi. kao M a j- k a, razvijajući sjeme njegovo, dok ono ne >p&stane Njemu ravno i da­jući mu od svoje Vječnosti toliko vremena, koliko mu je za taj razvi­tak potrebno. Vrijeme za Išvaru nema nikakvog značenja, jer On je vječan i za Njega sve vječno postoji. Što On traži, to je s a v r š e n ­s t v o s v e g a o b j a v l j e n o g a , a pri tom se Njemu ne žuri. Kasnije ćemo vidjeti kako ova beskrajna strpljivost dalje djeluje. Čovjek, koji ima postati slikom svojega Oca, pokazuje u sebi odraz onoga »Ja«, s koj m je on jedno i od kojega on dolazi.

Život se dakle mora probuditi i razvijati. Ali kako? Soomoću uda« raca i potresa, koji će njegovu unutarnju bit staviti u djelovanje. Život biva stavljen u gibanje i djelovanje spomoću titranja i udaraca, koji ga iz vana stizavaju. O ve mi.ijade životnih k ica. omotanih i sputanih u mater.ju. u kojima još nama samosvijest , doći će u bezbrojnim prirod- dnim procesima u međusobni sukob, koji će tresti i drmati vanjskon ljuskom materije, u koju je život zatvoren, uslijed čega će l taj život početi da titra, da se budi i miče., Kakvi su ti vanjski udarci, to je u početku svejedno: glavno je, da su oni što jači. Svako iskustvo je korisno. Sve, što je u stanju, da vanj­skom ljuskom tako potrese, da i život u njoj zatitra, u početku je do­bro i korisno i jedino oatrebno. Glavno je. da nutarnji život što snaž­nije zatitra, jer time će se probuditi njegova snaga. U početku je to sa­mo jednostavno titranje, l o e os a e unutra i ne djeli je na vanjsKu ljusku,. . . ali ako jedan udarac slijedi za drugim, jedan potres za dru­

gim, to će i titraji nutarnje? života bivati sve jači. te će doprijeti i do vanjske ljuske i tako će vanjski udarac izazvati odgovor nutarnje? ži­vota. Time smo sc digli za jedan stenen više: — skriveni život šalje odgovor, koji prelazi vanjsku ljusku. T o se događa u mineralnom i bi- linskom carstvu. *

U bilinskom se carstvu međutim počima javljati još nešto nova: *- o s j e ć a j . Ondje naime život d r u g a č i j e odgovara na ugodne, a dru­gačije opet na neugodne utjecaje iz vana i mi dobivamo odgovore rado­sti i odgovore bo i. Radost je zapravo harmonična. Sve. što uzrokuje ra­dost je harmonično, a šio uzrokuje bol je disliarmonično. Primjer nam daje muzika. Ritmički tonovi, udareni kao akord. uzrokuju ugodan osje­ćaj i radost za naše uho, dok neharmoitični tonovi zajedno udareni uz­rokuju bol i neugodnost za naše uho. A što vrijedi za muziku, vrijedi I za ostala područja života. Zdravlje je harmonija, bolest je disharmonija. Snaga je harmonija, slabost je disliarmon ja. Veselje je pak u cijeloj prirodi odgovor živog bića. k:>je ima osjećaj, na harmonične i ritmičke titrajc, a bol na neharmonične i neritmičke. Ritmički titraji stvaraju ne­ke vrsti kanala, kroz koji može život da se bo'js i snažnije izlijeva, a ovo obilnije izlijevanje je ra d o st:... nerilmički pak t tiaii sužuju taj ka­nal i sprečavaju izlijevanje života a to skučenije izlijevanje je bol.

Ova razlika počinje se javljati u bilinskom carstvu. Iz vana dolazi udarac, koji je harmoničan. Život odgovara na nj harmoničnim titra- jem i proširuje se i pri tom proširivanju osjeća r a d o s t . Drugom icd- nom zgodom dolazi opet udarac, koji nije harmoničan, koji je štetan. Ži­vot biva tim udarcem neugodno potresen i odgovara neharmonično. On se pri tom steže i osjeća bol . Ovakvi se udarci uvijek ponavljaju, a ictom onda, kada ih je već bilo nebrojeno mnogo, istom omla počinia u materiju sputani život, da raspoznaje razliku između harmoničnih i ne- harmoničnih udaraca, između radosti i boli. A uoravo ovim raspoznava­njem t.h razlika postaje naša sv.jest podobna da razlikuje stvari modu sobom. Uzmimo jedan jednostavni primjer: Stavite na dlan ruke jedan komad metalnog novca. Ako ruku zatvorite i prstima novac dotaknete. osjećat ćete. da ga im a te ; . . . ako pak prit sak prstiju ostane kroz neko vrijeme jednak i nepromijenjen. osjećaja će u ruci nestati i vi ne ćete više osjećati, dali vam je ruka puna ili prazna. Cim prste malo maknete, osjećat ćete. da je novac u ruci. ako ih zaustavite, osiećaja će nestati. Odatle razabiremo. da naša svijest raspoznaje pojedine predmete smao spomoću razlika, koje među nji i a postoje. K a j takvih razlika nema. na­ša svijest prestaje da odgovara i da zamjećuje.

Time smo već taknuli slijedeći stepen razvitka, koji se javlja, dok život na svom razv tku prelazi kroz ž.votirjs’<o car tvo Raspoznava­nje radosti i boli je ovdje već posve jasno, a po malo s? počima javljati klica spoznaje, koja pojedine predmete dovodi u vezu sa čuvstvima. IVU to nazivamo » z a m j e ć i v a n j e m«, a što to znači? To znaii. da je ži­vot razvio sposobnost, da stvara vezu z r.cđu predmeta, koji je bio uz­rokom izvjesno? ut.s/.a i ćuvstva, s kojim j 3 on tome predmetu na onaj utisak odgovorio.

28

Kada život, koji se budi, dođe u dodir i kojim vanjskim predmetom i upozna taj predmet kao uzrok radosti ili boli. onda kažemo, da je taj predmet bio z a m j e ć e n . Time pak. što je život naučio, da stvara v e ­zu između nutarnjeg i vanjskog svijeta, razvio je u sebi sposobnost z a ­m j e ć i v a l i j a i sada će u tom organizmu početi da se budi i razvija nova sposobnost.. . . sposobnost m i š l j e n j a . Tu sposobnost nalazimo već kod viših životinja, no još ćemo ju bo'je moći promatrati kod koje« divljaka. Kod ovakvog čovjeka, koji se nalazi na najnižem stepenu čo­vječjeg razvitka, možemo jasno vidjeti, kako se u njemu polagano jav- Jja svijest o »Ja« i »Ne-Ja*. Jer evo: — »Ne-Ja« dotakne se njega i »ja« to o s je ć a ; . . . »Ne-Ja« učini nešto, što mu je ugodno i »Ja« to z n a d e ; . . . »Ne-Ja« zada mu neku bol i »Ja« zbog toga trpi. Prva poslje­dica toga jest, da dotični individuum poči . razlikovati između oiug ćuvstva, koje 011 sebi zamišlja kao *Ja» i onci; predmeta, koji je 10 čuv­stvo uzrokovao i koje on sebi zamišlja kao »Ne-Ja«. Ovo izaziva r a z ­m i š l j a v a n j e, a time se počima razvijati i s a m o s v i j e s t , t. j. na­staje središte, iz kojega sve izlazi i komu sve pridolazi.

Opetovanjem iskustva razvija se dalnja jedna sposobnost: o č e k i ­v a n j e . Život naime već unapred očekuje izvjesnu ugodnost još prije nego što je nastao u z r o k ; . . . on Spoznaje i sjeća se, da mu jo izvjesni predmet kod jedne prošle prilike uzrokovao ugodnost i on očekuje. Ja će se ta ugodnost opetovati. Ovo očekivanje znači, da se u tom čovje­ku probudilo sjećanje i imaginacija.. . . a to znači skupno djelovanje ž e- l j e i r a z u m a . Budući, da je izvjesni predmet jedamput uzrokovao ugodnost, očekuje se. da će on to i opetovano činiti, '.n.iiuci tako po- znauje predmeta, te očekivanje, da će se jedamput uzroe n j ugodnost s njime zajedno vratiti, to će kao naredni steper. razvitk i si.jediti, da će se probuditi želja za tim predmetom, a malo kasnije i traženje toga oreJ- meta. Time čovjeka počimaju ispunjavati želje, koje ga gc.ie na djelo­vanje. On teži za užicima i to ga navodi, da ih traži. Dok je još bio u stanju životinje, on je osjećao želju samo onda. kad mu je tjelesni osjećaj javljao, da mu nešto manjka. Jer. što tjera životinju na djelo? Zelja, da odstrani neki neugodni osjećaj, kao glad. žeđu. studen itd. Ži­votinja se diže tek kad osjeti oilo koji od neugodnih osjećaja i onda ide u potragu za onim, čime taj neugodni osjećaj može ukloniti. Kad je to postignuto, ona se opet smiruje. U životinji dakle još nema motiva, koji bi izlazili iz njezine svijesti, pobuda dolazi tek iz vana. (Had se doduše javlja u nutarnjosti tijela, ali izvan središ' svijesti.

Stepen razvitka svijesti možemo dakle odrediti po tomu. koliko na naša djela utječu vanjski, a koliko opet nutarnji uzroci. N i ž a s v i j e s t dolazi u djelovanje spomoću iinpulza, koji dolaze i z v a n a ; v i š a s v i ­j e s t spomoću motiva, koji nastaju u njoj samoj.

Promatrajući divljaka vidjeli smo, da je za njegov napredak potreb­no. da on udovoljuje svojim željama. Prama tomu je udovoljenje želja zakon njegovog razvitka. To će možda mnogoga začuditi, jer i u knjizi Manua stoji posve jasno: — »Tko misli, da će se želja osloboditi na taj način, da im udovoljuje, taj se vara. kao i onaj. koji bi mislio, da će va­tru moći ugasiti lijevajući u nju ulje. Želje moramo obuzdavati, svladati

•vi

i potpuno uništiti«, l o je potpuno ispravno, ali to vrijt>di samo za čovje­ka, koji sc u svoje.n r a z v i i K u uzuignuo već do izvjesne visine. Na n i- ž i m je stupnjevima razvitka udovoljenje vlast tiin željama zakon Evo- luc.jc. Bez tog udovoljenja ne niože se takav čovjek razvijati j rasti. Ne zaboravimo, da na ovom stepenu razvitka ono, što se naziva moralom, još ne postoji. 'lamo još nema razlike između prava i neprava, i zato je na tom stepenu potrebno, da se svakoj želji uđovoljuje.

Iako dolaz.mo do zaključka: — Dharma divljaka j» udovoljenje sviju želja, Jo je zakon njegova razvitka; zakon, po kojem će njegova unutar­nja priroda moći da se razvija i raste. Kod divljaka nema svijesti o pra­vu ili nepravu; 011 n.ti ne sluti, da bi moglo biti viših u/ro.va i zakoni, koji bi zabranjivali udovoljenje želja. Bez tog udovoljenja n.ma dalnjeg razvitka. Da se kasnije mogu razvili sposobnosti pamćenja, prosuđiva­nja i predočivanja, potrebno je, da život sebi steče iskustva, udovolju- jući svakoj svojoj žeiji. Jer tek spomoću takvih iskustava sviju mogućih vrsti, m-ože život da dode do spoznaje, da živi u S v i j e t u Z a k o n a . Postoje pak dva načina, na koja se Zak^n čovjeka otkriva: — R a d o s t , kao posljedica poštivanja Zakona i B o l , kao posljedica kršenja Zako­na. Da čovjek na ovim najnižim stepenicama svojem razvitka ne bi imao prilike, da stiče i sabire iskustva, zar bi mogao doći do spoznaje, da Zakon postoji? A bez iskustva dobra i zla, zar bi mogao razlikovati pravo od neprava? Bez protivština ne može nijedan Univerzum da se razvija, a te se protivštine na jednoj izvjesnoj razvojnoj stepenici jav­ljaju u svijesti kao d o b r o i z l o . Bez tame ne možemo spoznati svjetlo, bez mirovanja gibanje, bez boli radost,. . . a isto tako ne možemo spo­znati ni dobro, koje znači harmoniju sa Zakonom, dok nismo iskusili zlo, koje dolazi od disharmonije sa Zakonom. Dobro i zlo jesu dvije profiv- štine, koje su za napredak čovjeka neophodno potrebne. Razliku pak između njih čovjek može spoznati samo onda. ako je jedno i drugo i s ­k u s i o .

'I ako smo došli do točke. gdje nastupa znatna promjena. Budući, da je čovjek u sebi razvio izvj'.-snu sposobnost raspoznavanja, to> bi on. Kad bi bio prepušten sam sebi, s vremenom spoznao, da su mu nekoje stvari korisne, da mu pomažu, da ca jačaju i produžuju mu život, a dru­ge opet, da su mu štetne, dn ga slabe i skraćuju mu život. Iskustvo bi ga o svemu tomu poučilo i on bi i spomoću samoga iskustva nauč.o da raspoznaje pravo od neprava. On bi naime u početku sve ono, što mu donaša radost i produžuje život, nazvao dobrim i pravim, a sve ono. što n.u zadaje bol i skraćuje život, nazvao zlim i nepravim. dok ne bi ko­načno uvidio, da su sreea, blagostanje i napredak ovisni o poštivanju Z ako n a.. . . ali za sve to bi trebalo rnnoKO i mnogo vremena, jer ova­kav razum, koji sc tek počima razvijati, trebao bi nebrojeno mnogo naj- različnijih iskustava i urcodnih i neugodnih prije, nego bi iz njih mogao izvesti sva osnovna načela Zakona i razlikovati, što je pravo, a što ne- pravo.

Na ovom stepenu razvitka dolaze čovjeku u pomoć izvjesne in­teligencije, koje potječu iz prijašnih svijetova. a koje sc nalaze na mnogo višem stepenu razvitka, nego on. To su U č i t e l j i , koji čovjeku po­

30

mažu u njegovom razvitku, koji pospješuju ijegov napredak i koji ga tpoznavaju sa značenjem Zakona, pokazujući mu, što njegov razvitak pospješuje, što povećava njegovo blagostanje i umnožava njegovo zna­nje i jakost.

Objava iz ustiju takvih Učitelja pospješuje evoluciju i omogućuje čo­vjeku, da u znatno kraće vrijeme sakupi sve ono znanje, do kojega bi inače mogao doći t .k kroz tiška i dugotrajna iskustva. Takav Učitelj govori čovjeku: — »Ub.jtš li kojeg čovjeka, to je takvo djelo zlo; ono će ti donijeti bol i ja ti ga s poz.vom na božanski autoritet zabranju­jem!« Ili: — »Nahraniš li gladnoga, to je takvo djelo dobro, jer svaki je čovjek tvoj brat; zato podijeli s njime, što imaš. Poštuješ li taj Zakon, bit će i tebi dobro!«

Na tom stepenu razvitka obećaje se onomu, tko poštujo Zakon, z e ­m a l j s k o b l a g o s t a n j e , a onomu, t kiši Zakon, grozi se z e ­m a l j s k i m p a t n j a m a . Sve to ima svrhu, da se ovakav mladi život potakne, da traži ono, što je dobro, a izbjegava ono, što je z'o. Time se ujedno djeluje i na nj.govu inteligenciju, jer, kad on, kršeći Zakon, mora da trpi, pa se »pri tom sjeti: — »Jest. na to me je Uućitelj već unapred upozoravao« — onda će to na njega mnogo snažnije i trajnije djelovati, nego sa u o iskustvo bez objavljenog Zakona.

Ako pak čovjek ne će da postaje objavljeni Z a k o n ,. . . ako on kaže:— »Ja to hoću da imam, n:a da mi to Zakon i zabranjuje!« — onda će

on biti prepušten gorkom iskustvu boli, a nesmiljeni bič patnje će ga već poučiti o onom. što iz ustiju ljubavi nije htio da naučim

Ko'iko puta se to već dogodilo! Koliko puta je već gdje koji m'adi. borbeni i uobraženi čovjek htio da 'prkosi 7 akonu. ne htijući da posluša

opomene svoje vlastite prošlosti, ni savjete starijih i iskusnijih ljudi. Ko­liko puta je već gdje koji otac, zdvajajući radi svojega sina. komu je strast nadjačala njegov razum, govorio: — »Srce mi puca, kad vidim, kako mi se sin, koga sam uvijek samo na dobro upućivao, predao zlu,« — , ali Išvara, vječni Otac, koji ljubi više nego i koji tjelesni otac. On je strpljiv. Jer On je isto tako u sinu, kao što je i u ocu i On sina i«- učava na onaj jedini način, na koji se on može poučiti. On nije htio vjerovati ni predočenim mu primjerima, ni b.lo kakvom autoritetu, pa jer tako s dobrim nije bilo moguće da se iz njega iskorijeni želja za zlim, koja sprečava napredak, morat će. da se to postigne spomoću pat­nja i boli. Išvara. vječni Otac. ne zdvaia nad njim. nego mu govori: — »Sinko. ako ne ćeš slušati, odaberi sam sebi put. kojim ćeš ići i na ko­jem ćeš da naučiš svoju lekciju u grozi sr ! loga straha i u Korčini tm>- niženja. Na tom putu, koji si sam odabrao, irrat ćeš da prodeš kroz naj­teža iskustva, dok ne naučiš da svladaš svoje strasti, a sve to zato. jer nisi htio slušati glas mudrosti i Ljubavi, koji su te o tom htjeli poučiti!« On međutim uvijek bdije nad njim i strpljivo radi na postignuću Svojeg uzvišenog plana, pa makar i preko trnovitog puta. ako čovjek ne će da ide ravnim. Čovjek, koji ne može da shvati Njegovu vječnu strpljivost, često se buni »protiv Njega, ali On djeluje nesmetano i strpljivo dalje, đa potpuno iskorjeni strast i požudu u njemu i da Njegov sin bude onako navršen, kao što je i njegov Otac na nebu savršen. • . •

TI

A sad pođimo Još jedan korak dalje.Omi. što vrijedi za pojedine ljude, vrijedi I za čitave narode i rase.

I narodi i rase se razvijaju i dižu sa mnogin stepen čama. na kojima ne vladaju uvijek isti zakoni razvitka. Kao što sc svi narodi ne nalaze na istom stepcnu razvitka, tako i za sve na vrijede isti zakoni razvitka. Svaki je narod na osnovi dugotrajnih iskustava stvorio vlastito mjerilo za moral, smatrajući izvjesne stvari dobrima i pravima, a druge opet zlima i nepravima. Isto tako su i čitave rase na osnovi tisućljetnih isku­stava pronašle, da izvjesna djela naoredak i razvitak zadržavaju i snrc- čavaju. a druga opet pospješuju. Tako ja pronađen veljki Zakon o četi­rima stupnjevima razvitka, preko kojih sa čovječanstvo diže. nakon što je u svom normalnom razvitku dos»7!o izvjesnu visinu, prošavši kroz pripravnu školu iskustva. Taj Zakoi: vrijedi za svaki narod, koji je posti­gao izvjesni stečen razvitka__ ali nigdje on nije tako temeljito upoz-nan, proglašen i provađan. kao u Indiji, gdje je općenito poznat i pošti- van. kao Zakon, koji upravlja razvitkom života i naoretkom duše i po kojemu jedinom možemo razumjeti Dharmu i to Dharmu pojedinca, kao i Dharmu čitavog naroda i čovječanstva.

Sjetimo se. da smo napred rekli, da Dharma sadržaje dvije stvari:— unutarnju prirodu života na dosegnutom steoenu i zakon njegovog razvitka na narednom stečenu. Držimo te dvije stvari na umu. pa ćemo lako moči svakom čovjeuk odrediti niogovu Dharmu.

Prvi stepen Dharme J:st: SLUŽENJE. Nakon što je čovjek prošao početne stadije razvitka, kao divljak, kada mu je jedina škola bila isku­stvo. njegova unutarnja priroda zahtjeva novu školu, školu s l u ž e n j a . Služenjem mora da se u njemu razviju sposobnosti, koje su potrebne za njegov razvitak na narednoj stepenici. Na toj razmjerno niskoj stepe- nći čovjek još nije dorasao. da samostalno i neodvisno djeluje; . . . on više odgovara na vanjske utjecaje, nego da radi na osnovi zrelog pro­suđivanja, koja bi njegovom dje'ovj»nju davalo izvjesni, određeni smjer. Zato pak, jer je kod takvog čovjeka unutarnji poriv slab.. . . jer on nema školovani dar prosuđivanja.. . . jer mu razum još nije toliko razvijen, đa bi on sebi bio svjestan svojeg uzvišenog •nozvania.. . zato je njegova Dharma S l u ž e n j e i samo vjernim izvršavanjem te Dharme može on da se diže na ljestvici razvitka prama uzvišenom cilju, koii se nalazi na kraju te ljestvice, a koji se zove s a v r š e n o s t .

A kako glasi zakon razvitka na ovoj stepen ci? Poslušnost, podlož­nost. vi#rnosf. Pn^lnšnoct. ier cnocnbTvr t̂ orosnrtivania ioš niie (lovo!ino razvijena. Čovjek, čija Dharma je služenje, mora onoga, komu služi, slijepo slušati. On ne smije naloge svojeg predpostavljenoga kritizirati, nego ih mora točno i vjerno izvršiti, jer njegova je Dharma p o s l u š ­no s t i samo izvršavajući tu Dharmu može on da stiče potrebno znanje i iskustvo i da napreduje.

Ljudi odbijaju tu nauku, jer im nije ugodna, ali ona je ipak istinita. Navest ću samo jedan •primjer, koji će vas o tomu uvjeriti. Uzmite voj­sku i razmisliti dali bi vojska mogla postojati, kad bi svaki obični vojnik smio kritizirati zapovijedi svojih predpostavljenih i reći: — »Po mojem mnijenju ovo nije dobro, ja bih na kojem drugom mjestu bio korisniji.«

Dužnost vojnika je slušati i točno izvršavati primljene zapovijedi i ako on to ne čini, on će biti osuđen na smrt i smaknut.

Zato, ako je vaša sposobnost prosuđivanja nedostatna,... ako va­še djelovanje u glavnom ovisi o vanjsk.rn utjecajima__ ako se vi tieosjećate sretnim, dok oko vas nema buke. brb'janja i svađunia.. . . onda je vaša Dharma služtnje. bez obzira na to, gdje ste rođeni i vi se mo­žete osjećati srećnim. ako vas je Kar na stavila u položaj, da tu svoju Dliarmu možete nesmetano ispunjavati.

Ispunjavajući Dliarmu ove vrsti, čovjek se pripravlja za slijedeći razvojni stepen, na kojem Ka čekaju nove J tnosti. Oni pak. koji se nalaze u autoritativnom po'ožaju, ne smiju zaboraviti, da je čovj'k, čija je Dharma služenje, svoju dužnost potpuno ispunio, ako ie svojemu gospodaru bio poslušan i vjeran. C»d takvog se čovjeka ne smiju zahtje- vati nikakve više krijeposti i vrline, kao n. pr. čistoću mišljenja i i vescio snašanje boli itd. Te vrline ima da posjeduje i razv ja čovjek, koji stoji na višem stepenu razvitka, no on nemi da te vrline zahtieva o jsvoj h podčinjenih. Ako je s'uga poslušan i vjeran, on je svoju Dharma potpuno ispunio, i takvog sluiju ne valja odviše strogo kažnjavati radi kojih drugih njegovih pogrješaka. nešto ga valja prijazno i str:jivo upu­ćivati na pravi put. Na taj način vi ćete mu pomoći u njegovom razvitku i pospješiti njegov napredak.

Kada je ovakav čovjek kroz mnoge živote svoju Dliarmu. koja od­govara ovom razvoh<vn st^n-nu r> touno i;ounio i kada ie naučio sve, što se služenjem naučiti može. onda se on primaknuo sl jedećem razvoj­nom staopnit. na kohimii nn vi5,» np- te služiti rlrimnmn j pomagati dru­gomu kod sticanja imetka. ne.ro će služiti sam sebi, skupljajući imetak i brinući se za svoje vlastito blagostanje. Pri tom će on imati pr.liku, da nauči nove stvari i da u sebi razvije nove vrline i sposobnosti.

Medu inim on će imati da razvije smisao za pravednost, za pošteni saobraćaj s ljudima,... nadalje poslovnu spretnost i poduz.tnost, oštro- umnost i umjerenost.. . . kao i naiin. kako se postupa sa svojim namje­štenicima itd. Sve to su karakteristične sposobnosti, koje pm adaju ovom razvojnom stepenu. Za ovakvog je čovjeka štedljivost zasluga isto tako, kao i održavanje pravedne i poštene iznjene dobara, jer sve su to osobine, koje su potrebne za njegovo usavršavanje. U početnim sta­dijima ove su osobne kadšto i neugodne 2 tienrijazne. ali one tvore Dliarmu takovog čovj .ka i kad ju on ne bi potpuno ispunio, u njegovu bi karakteru ostali n.d.staci koje bi njegovo n razvitku mogle znatno ško­diti. Darežljivost je osobina, koju će takav čovjek kasn je morati tako­đer da razvije, al. za sada se on mora vježbati u tom. da spomoću šted­ljivosti i točnosti sakupja imetak i da njime što bolje i razumnije uprav­lja i gospodari.

Na slijedećoj razvojnoj stepenici on će biti vojn k i vladalac, te će kao takav morati uvijek biti pripravan, da b'ani pravo od neprava. sla­bije od jačega. Na toj stepenici on će imati da razvije srčanost, neustra- š vost, velikodušje. požrtvovnost i vjernost u izvršavanju svojih dužio- sti. Dharma vojnika je. da štiti i brani ono. što je povjereno njegovoj zaštiti. To ga može i života stajati, ali to ie smeta ništa, on mora

33

svoju dužnost ispuniti. Za vojnika je oravo da ide u rat i da se borf protiv neprijatelja. Mnogi to ne razume i sa odvratnošću misle na stra­hote rata, al. veliki Upravljači znaju, što Čine i jer znaju, da s'aba duia ne može postati savršena, zato oni dozvoljavaju rat. jer se u njima raz­vijaju jakost, hrabrost, ustrajnost itd. Bez hrabrosti nema jakosti, bez ustrajnosti nema uspjeha, a sve to čovjek nc može da razvije u sebi. ako nije naučio da prkosi po^ibc'ji. i da s veseljem žrtvuje i svoj život, ako to dužnost od njega zahtjeva.

Mnogi pscudo-moralist će sc do svoj prilici ziroziti nad tom nau­kom, a'i on zaboravlja, d i je za izvjisn; Ijud: apsolutno potrebna, da prođu školu i zapt vojn čkog života. Ra* je strašan, borba je odvratna i naša se srca bune kod v>o;nisli na S’ p one boli i strahota. ko)_* rat sa sobom donosi, ali tomu je uzrok to. ?to mi gledamo samo na stranu for­me. Svrha tije’a — odnosno fo^me — je omogućenje razvitka i kad ie ta svrha postignuta, onda s i t jelo rmžn skrhati. Duša č j tima samo ste­ći novu. veću slobodu, te će moji da sebi pripravi novo tijelo, koje či­joj dopuštati da razvije nove i veće sile.

Mayu Gospodinovu mi no možemo prozreti. Nnša tjelesa mogu u toku vremena ginuti jcd::o za drugim, Mi s v a ' a s u r t znači j a m o u sk rs­nuće u novi. v lš i bogat ji ž iv v t . Naš3 fizičko tijelo ie samo odjeća naša duše i tko je mudar, ne će žJiti. da to tijelo vječno traje. Kada odjeća našoj djeci postane premalena, mi ju zamijen.iujemo većom. Ili zar ćemo odjeću načiniti od željeza i time priječiti da dječje tijelo raste? A zar i naša duša ne treba novu. veću i prostraniju odjeću, da može da'jc rasti i razvijati se? Zato ostavimo to pr.usl<o tij.-lo i m utijno. d i sebi u .sli­jedećem životu sagradimo bolje i veće tijelo, u kojem ćemo se moći da­lje razvijali!

To je teška lckcija. koju ima da nauči ratn k. On treba da brz mnogo prcmiš'janja odbaci svoie fizičko tijelo, a time se njegova duša priučava na požrtvovnost. sna>a»iji boli. ja'<ost. odvažnost, predanje uz­višenom idc-alu. vjernost itd. i za sve ove stvari on je pripravan, da žrtvuje svoj ž vot, dok se njegova d tša u triujnfu diže sve više i više i pripravlja za novi. viši. plcm.nit ji život.

A onda do'azi posljodni. najviši s tep en ,.. . stepen u č i t e l j a . Dharma ovog stepena je učenje, ali prije, n.go što jedna duša može po­četi da uči druge, ona mora da je prošla kroz školu nižih st '.iena i da ie nauke tih stepena p:;tpuno svlada’a i naučfa. Ona je u svojem razvitku oošla do stepena, kada njezina unutarnja priroda traži da podučava braću, koja stoje na nižim razvojnim stepemma i nomaju ono znanje, koie ona ima. Ova unutarnja potreba učenja mi; ne'što izvještačena. nego ži u samoj prirodi razvitka, te se javlja uvijek, kad se duša u svojem razvitku dovine do izvjesne visine. Zato sc u Indiji kaže: — »Brahma- nin nije Brahrr.anin, ako nije učitelj i ako ne izvršava svoju Dharmu kao uč.telj«.

Zakon razvitka takveg čovjeka je znani?, pobožnost. o p r a š t a n ] : . . . . on mora b ti prijatelj svega, što je stvoreno.

Vidite li. kako sc Dharma ove duši oromijen la? Nekoć. dok je joS bila vojnik, njezina je Dharma bila borba, žrtvovanje života za kakvu

34

uzvišenu ideju. Sada. od kako se ona uzdig'a r.a stepen učitelja, ona mo­ra biti prijatelj svega, što je stvoreno. Jer učitelj se ne smije nikada u vn jed iti;... on ne smije niiaća pruiaglo rad t| 1 ne sui Je iiihada kuu- b ti vl«M nad loboni,. . . 011 mora biti uvi] k 1 parna svakomu p Ija- ran ,. . . n j^ ov život mora b.ti čist 1 uzoran ,... on mora uvj^k biti uz­višen iznad sv.ju svjetovnih s'vari. To je Dharma uć.teija i tko tako ne radi, ogriješujc se o svoju Dharmu.

Jeli to možda nemoguće? Taj Zakon proglasili su Oni Veliki, koji su daLko pred nama. pa zar se može naći tkogod. koji bi tomu prigova­rao i koji bi htio. da te premise smanji i snizi?

A Sto je konac toga razvitka, što js zakon za dalnje napredovanje čovjeka, koji je postao učitelj? O s l o b o đ e n j e ! Oslobođenje čeka enoga. koji je potpuno izvršio svoju Dharmu uč.telia.

la j ideal je tako divan i uzv.šen. ua svaki ozbiljan i plemenit Čo­vjek mora težiti, da mu se dovine. Ali Vječna Mudrost govori: — »Jest. vi se n ožete uzdignuti do toga idca’a, a i samo na taj način, da se, iz- vršujući svaki svoju Dharmu. postepeno do njega razvijate:«

Vrlo je važno za razvitak svakog čovjeka, a i svakog naroda, tla razumije razliku, koja postoji između pojedinih Dharma, a koia je o<l- visna o stepen u razvitka, na koje.il s i dotični čovjek ili narod nalazi i da spozna svoju vlastitu Dharmu po znacima, koji se pokazuju u njego­voj unutarnjoj prirodi.

Bilo bi ludo i nerazumno, da čovjeku, koji se još nalazi na niskom stepenu razv.tka, govorimo o ljepotama i uzvišenosti ideala jednog uči­telja. Ta ljepota i uzvišenost njega ne zag ; va i može samo da usno- ruje njegov razvitak.

Zato su Veliki Majstori od uvijek bili toliko mudri, da su teške i velike istine otkr.vaii samo više razvijenijim dušama. Radimo i mi takol Sebi možemo postaviti pred oii najuzvišenijj ideale, ali nemojmo te ideale narivavati drugima. Učimo se da budemo tolerantni i da svako­mu pomognemo, da izvršaje svoju vlast,tu Dharmu prama stepenu svo­jeg razvitka i prama zakonu svoje unutarnji prirode. Ostavimo svakoga na svom mjestu i pomozimo mu! Gledajti u svakom čovjeku božansku iskru, koja se razvija i ne odvraćajte sc ni od koga. pa ma kako on bio nizak i opak. Umjesto da propovijedamo samozataju, koju obični ljudi ne mogu razumiti. poučavamo mlade duše, kako tla upotrebljuju vjšu sebič­nost za uništavanje i svladavani« niže.

Ne govorite radniku, da se ogrješuje o svoj uzvišeni ideal, ako ne radi, nego mu recite: — »Evo tveja žena i djeca gladuju.... idi. raJi. pribavi im kruha!« Na taj način vi doduši apelirate na niecovu sebič­nost, ali ćete sigurno prije uspjet , neio da ovakvom čovjeku govoriteo Bogu, o neizmjernosti. o manifestiranom i nemanifestiranom Svemi­ru itd.

Upoznajte značenje Dharme, pa ćete korist**! s;bl i svijetu!

Neka nitko ne pomis'i. da mi že'irro bilo čije ideale degradirati. Nit­ko ne može težiti odviše visoko. Čim je netko u stanju da shvati koii

ideal, ima pravo da za njim teži. ali to ne znači, da za niim m>ra težiti i naš mladi brat. koji još n je tako daleko došao u svojem razvitku.

Težite za onim najvišim, što vi sebi možete pridobiti i što mažete ljubiti, ali pri tom ne zaboravite na snajtu. koju oosjedujete. Uzdijčn'.te svoje aspiracije što više. jer one su klice, iz kojih će se razviti v.išc sposobnosti u slijedećem životu. Time, što vi svoj ideal visoko dižete, vi ćete sc sve više k njemu približavati i ono. za čim vi ii sadašnjem životu težite, ono ćete u slijedećem životu postignuti. Ali viežbajte se u toleranciji, strpljivosti i mudrosti! Svaka stvar j» na pravom mjestu, ako se nalazi na svojem mjestu. Kada se viša priroda u čovjeku do­voljno razvila, onda se može apelirati ' na više osobine, kao što su či­stoća, požrtvovnosl. potouno predanie u božju volju itd. To je ideal, do kojeg se samo najviši između ljudi rr.o*ai dovinuti.

(U narednom broju donijet ćemo treći dio ovo z razmatranja pod naslo­vom: Pravo i Nepravo.)

36

DharmaPriređeno po predavanjima Dr Annie Be nt, održanim u Benaresu

dne 25«t 26« i 27« oktoura J898.

(Drugi nastavak i svršetak.)Pravo I Nepravo.

U prvom i drugom broju ovog godišta razmotrili smo, moglo bi se reći, teoretsku stranu ovog našeg teškog i zamršenog problema. U prvom smo redu nastojali da razumijemo kako i zašto nastaju raznoli­kosti u prirodi, a onda smo svoje misli dignuli do uzvišene slike Evolu­cije, koja nam pokazuje, da je zadaća Svijeta, da se božanska klica, koja je izašla iz Boga, toliko razvije i usavrši, da bude vjerna slika Njegova. Nadalje smo vidjeli, đa se savršenost ove slike može postig­nuti samo s pomoću mnogostrukosti konačnih i ograničenih predmeta i da se ta savršenost sastoji u savršenosti vakog tog pojedinog pred­meta. Još smo vidjeli, da u Univerzumu istodobno postoje individuumi r>a različnim stepenima razvitka i da mi uslijed toga ne smijemo na svakoga stavljati jednake zahtjeve, niti smijemo očekivati, da će svi izvršavati jednake zadaće. Želimo li dakle da postavimo smjernice za ono, što je pravo i nepravo za pojedinog individuuma, to moramo prije svega uzeti u obzir stepen razvitka, na kojem se on momentano nalazi. Apsolutno Pravo postoji samo u Išvari; za nas pak je pravo i nepravo nešto relativna i ovisi o stepenu, do kojeg smo se u svojem dosadašnjem razvitku uzdigli. 1

U današnjem ćemo razmatranju pokušati, da ovu teoriju primije­nimo na život, te ćemo ispitati, dali iz dosadašnjih razmatranja možemo izgraditi razumnu i znanstveno obrazložen rdeju o moralu i time poka­zati izlaz iz konfuzne situacije, u kojoj se »iuustvo danas nalazi. Jer, po­gledamo li u današnji svijet, vidjet ćemo, kaKO se na jednoj strani po­stavljaju ideali, dok na drugoj strani potpunim neuspjehom završuje stremljenje za njima, — dakle strašni nesklad između teorije i prakse. Kao što sve u ovom svijetu, koji je izraz božanske misli, tako i M o r a l ima svoje zakone, svoje uvjete i svoje granice.

Među zapadnjačkim narodima postoje tri priznate škole morala, koje se među sobom razlikuju u pogledu teorije i prakse.

Jedna od tih škola nauča, da je o b j a v a b o ž j a osnovicom mo­rala. Na ovu tvrdnju odgovaraju njeni protivnici, da u svijetu ima mnogo različnih religija, od kojih svaka ima svoju vlastitu »objavu božju«, pa ako promotrimo pojedine svete knjige, u kojima su te objave popisane.

37

onda je teško reći, koja od njih ima pravo da se poziva na najviši auto­ritet. S druge opet strane posve je sigurno, a i prirodno, da će svaka religija taj najviši autoritet svojatai za sebe. Kako dakle da se snađemo u tim oprečnim tvrdnjama? Osim toga sc ističe, da teorija ima ,jcdnu ve­liku pogrešku, koja se pojavljuje uvijek onda, kada se mjerilo za moral izrađuje na osnovi jedne »objave«, koja je dana jedamput za uvijek i za sve slučajeve. Ako se želi. da moralni propisi, koji se izdaju za jedno izvjesno vrijeme, budu u istinu dobri i korisni, onda se oni moraju pri­lagoditi prilikama i potrebama toga vremena. Kako međutim prolaze stoljeća i tisućljeta, to se ljudi razvijaju i mijenjaju i zato ono, što je nekada, dok su se ljudi nalazili na nižim stepenima razvitka, od­govaralo tadašnjim prilikama i potrebama, ne će i ne može odgovarati prilikama i potrebama današnjeg naprednijeg vijeka. Mnogi propisi, koji su nekada bili i potrebni i korisni, danas ne samo da više nisu potrebni, nego su često i štetni. Ako bi se htjelo propise, koji su potrebni za div­ljake, protegnuti na sve ljude, pa i 11a one svete, koji su se uzdigli do najviših stepena razvitka, to bi svatko osjećao i uviđao, da to nije is­pravno i da to ne odgovara faktičnim potrebama razvitka i napretka.

Druga od tih škola postavlja svoj moral na i n t u i c i j u tvrdeći, da Bog svakom stvoru govori spomoću g l a s a s a v j e s t i . Ta škola pri­znaje, da su pojedini narodi primili »objave«, ali tvrdi da mi nismo vezani na pojedine knjige, nego da je s a v j e š t ' u nama vrhovni i ko­načni sudac. Ovoj teoriji se prigovara, da svi ljudi u pogledu svoje sa­vjesti imaju pravo da se pozivaju na autoritet jednake vrijednosti, pa ako između dviju savjesti nastanu razlike i opreke, tko može onda da prosudi, na kojoj je strani pravo, napose ako se s jedne strane radi n. pr. o savjesti jednog primitivnog seljaka, a s druge strane o onoj jednog prosvećenog mistika? Intuicija ne može nipošto služiti za osno­vicu morala, jer savjest je glas unutarnjeg čovjeka, koji se sjeća isku­stava iz svoje prošlosti, a ne neposredni glas božji. Ono. što se zove nutarnjim glasom, to je rezultat bezbrojnih inkarnacija i što više je bilo takvih inkarnacija, to više se je razvio duh dotičnog čovjeka, a 0 tomu najviše ovisi vrsta i snaga savjesti. Radi toga" ovaj nutarnji glas ne može da bude našim vođom u teškim i kompliciranim pitanjima morala. Ljudima treba glas, koji zapovijeda, a ne zbrka i nesklad mnoštva raz- ličnih glasova, . . . njima treba autoritet učitelja, a ne konfuzna brblja­rija gomile. ’ |

Treću od tih škola nazvali su školom »utilitarizma«, jer ona zastupa gledište, da je pravo ono, što donosi najveću sreću većine, a nepravo ono, što tu sreću ne donosi. Ova nauka ne podnosi nikakvu analizu. Ta promotrite samo slijedeće riječi: »najveća sreća većine«. Ovakvo ogra­ničenje mora svaki prosvjetljeni razum odbiti, jer ako se radi o čovje­čanstvu. onda se ne može i ne smije pitati za nekakvu »većinu«. J e- d a n Ž i v o t je korijen čovječanstva, a j e d a n B o g njegov cilj i zato ne može nitko da sreću jednog čovjeka dijeli i odvaja od sreće dru­goga. niti da prava manjine zanemaruje radi neke većine. Ova se teo­rija kosi sa principom, da jc cijelo čovječanstvo jedna nedijeljiva cje­lina i zato ona ne može da bude osnovicom morala. Ona to ne može da

38

bude zato, jer — budući da je cijelo čovječanstvo jedna cjelina — ni­jedan čovjek ne može da bude potpuno srećan sve dotle, dok i svi ostali ljudi nisu potpuno srećni. Sreća pojedinog čovjeka ne može biti potpuna i savršena dok god ima tna i jedan samo čovjek, koji još nije potpuno srećan. Bog ne pravi nikakve razlike između pojedinca i ve­ćine, nego On svakomu stvoru daje Svoj 7 ot, a taj je Život jedini ži­vot Univerzuma, a konačni cilj. Univerzumu je potpuna i savršena sre­ća ovoga Života.

Ovoj teoriji osim toga nedostaje svaka porivna snaga, budući da se ona cbraća samo na visoko razvijene inteligencije. Jer ako bismo se mi obratili na jednog običnog, sebičnog čovjeka govoreći mu: — »Ti moraš živjeti samozatajnim, krij*.; >snim i moralnim životom, pa ma- Kar zbog toga morao i umrijeti«, - zar nam on ne bi odgovorio: — »Zašto da ja to činim, zar za nekakvu buduću rasu.koju ja ni vidjeti n e ču!«? Ako nam ova teorija ima pokazivati što je pravo, a što ne- pravo, onda je svaki mučenik najveća luda na svijetu, jer on odbacuje od sebe mogućnost sreće, a da za to ne dobiva ništa. Takva se teorija može iznijeti samo pred mali krug visoko razvijenih duša, koje su se već sasvim približile do stanja duhovnosti. Nama međutim treba teori­ja o pravu i nepravu, koja će svakoga moči oduševiti, koja će svako­mu pristajati i koja će svakomu davati pobudu za moralni život.

A koji je rezultat tih sviju škola i prepirki između njih? Sveopća konfuzija, a i još nešto gore od toga, a to je: — Mi riječima vjerujemo, u »objavu«, a u istinu je ne poštujemo. Teoretski mi priznajemo auto­ritet »objave« dok je se u praksi ne držimo, jer nam se ona često čini nepotpunom. I tako je nastalo absurdno stanje, da se u životu zabacuje ono, što se riječima priznaje kao autoritet, a posljedica toga je život bez ikakve logike, onako na sreću, bez smisla i bez ikakvog određenog i razumnog sistema.

Pita se sada, možemo li mi u onom. što smo rekli o Dharmi, naći tsnovicu, na koju se može postaviti razun’ i a i logična nauka o načinu života?

Vidjeli smo, da nam naš pojam o Dharmi pruža predodžbu o nekoj unutarnjoj prirodi, koja se razvija i raste, bez obzira na visinu stepeni­ce na kojoj se doti.ni individuum nalazi. Osim toga smo vidjeli, da se to razvijanje i rastenje proteže na čitavi Svijet, t. j. da se čitavi Svijet razvija od nesavršenosti k savršenosti,.. . od klice do boga-čovjeka. U tom razvijanju Bog je pokržtna sila, Bog je duh-vodič. To je način, na koji On čini, da Svijet b iva ,. . . to je način, kojim se On služi u svrhu, da stvorovi, koji su Njegova djeca jednom postanu Njemu slični. A zar nam ovakvo shvaćanje ne otkriva jedan veliki zakon, koji glasi:

Pravo je ono, što je u skladu sa božjom zamisli u pogle­du razvitka Univerzuma, t. j. o .0, što pomaže i promiče taj napredak.

Nepravo je ono, što se protivi toj božjoj zamisli, t. j. ono, što koči i sprečava razvitak Univerzuma i što ga zadržava na stepenici, iznad koje se on nastoji uzdignuti.

Božanski se Život razvija od minerala do biljke, od biljke do životinje, od životinje do životinje-čovjeka, od životinje- čovjeka do čovjeka i od čovjeka do boga-čovjeka.

Pravo je ono, što ovaj razvitak do božanstvenosti po­maže i pospješuje, a nepravo ono, što ga koči i sprečava.

Za potpuno razumijevanje ovog zakona o uvjetnom pravu i nepravu potrebno je, da gornju definiciju malo pobliže promotrimo, čime čemo ujedno ukloniti onaj neugodni osjećaj, koji će možda gdjekoga obuzeti kod letimičnog njegovog razmatranja.

Zamislimo sebi jedne ljestve, koje su postavljene na neku platformu te se naslanjaju na kuću i to tak-.', gornji njihov dio diže iznadkrova te kuće. Zamislimo si nadalje, dn ne jedan čovjek popeo do pete prečke tiju ljestava, drugi opet do druge, a treći da se još nalazi na platformi. Kad bi se onaj, koji stoji na petoj prečki, htio postaviti uz onoga na drugoj prečki, to bi za njega bilo s i 1 a ž e n j e. Za onoga pak, koji stoji na platformi, to bi bilo u z 1 a ž e n j e. Ako si pak zamislimo, da svaka prečka predstavlja neko izvjesno djelo, to bi svako od njih bilo istodobno i moralno i nemoralno, već prama tomu, s koje točke ga promatramo. Neko djelo, koje je za divljaka moralno, može za čovjeka visoke kulture biti nemoralno. Ako se čovjek s više prečke spušta na nižu, to se on kreće u smjeru protivnom razvitku i zato je takvo djelo za njega nemoralno, dok je za onoga, koji bi se izvadajući to djelo, po­peo s niže prečke na višu, to djelo moralno, jer leži u smjeru razvitka. Može se dogoditi, da se dva čovjeka izvadajući jedno te isto dielo, na­du na istoj prečki, pa da ipak to djelo za jednoga od njih bude moral­no, a za drugoga nemoralno. Jedan se naime od njih, izvadajući to dje­lo, popeo s niže prečke na višu i zato je za njega to djelo moralno, dok se drugi, izvadajući isto to djelo, spustio s više prečke na nižu i zato je za njega to djelo nemoralno.

Razumijemo li dobro, što je ovdje rečeno, ne će nam biti teško, da za sebe nađemo ispravnu primjenu tog zakona. ^

Uzmimo za primjer tri dječaka. Jedan od njih neka je inteligentan i spretan mladić, ali veoma odan tjelesnim užicima svake vrsti. Kod dru­goga, koji je i živahan i veseo i pametan, neka se već počimaju javljati prvi znaci duhovnosti. Treći pak neka je u duhovnom pogledu već znat­no napredovao. Na koji način da na njih djelujemo, da ih dignemo? Kad bismo k onom prvom došli, koji je odan tjelesnim užicima i rekli mu: — »Sinko, ti moraš živjeti životom punim nesebičnosti, samozataje i odricanja«, — to bi on sigurno samo slegnuo ramenima i gledao, da se što prije udalji, a naše ga riječi ne bi ni za jednu prečku uzdigle. Naprotiv, kad bismo mu rekli: — »Sinko, ovi užici, za kojima ti toliko težiš, pružaju ti u početku časovitu ugodnost i nasladu, ali oni će ti ubrzo pokvariti zdravlje i skršiti tijelo. Pogledaj samo onog prije reda ostarjelog čovjeka! On je također vodio razvratni život, udovoljujući svakoj svojoj strasti i požudi. To i tebe čeka. ako nastaviš ovako živje­ti, kako si do sada živio. Zar ne bi bolje bilo, kad bi ti, — umjesto da se podaješ tjelesnim užicima, — svoje vrijeme, svoj novac i svoje spo-

40

-sobnosti upotrebio za kakav koristan i vrijedan posao, koji bi ti pri­bavio i novaca i slavu i trajnije zadovoljstvo, nego što su tjelesni uži­ci?« — mi bismo na taj način pobudili ambiciju i to, — dopuštamo, — sebičnu ambiciju, ali time bismo ga možda ipak mogli odvratiti od nje­govog dosadašnjeg života, dok nam to apelirajući na samozataju i od­ricanje ne bi sigurno uspjelo. Ambicija je u tom slučaju doduše sebičan motiv, ali ta je sebičnost ipak nešto više v te, nego što je udovoljenje tjelesnih požuda, pa jer ona osim toga za^osluje i jača njegov um, to ga time diže iznad nivoa životinjskoga, na kojem se do sada nalaziš i pomiče ga na ljestvici njegovog razvitka, za jedan stepen više. To Je dakle za njega pametnija i mudrija metoda, nego forsiranje nesebičnosti, za koju on još nije sposoban. Ideal, koji smo mu pred oči stavili, nije ni iz daleka savršen, ali on odgovark njegovim sposobnostima, te je po­doban, da ga u njegovom razvoju pomakne za jedan stepen više.

Onom drugom mladiću, kod kojega se već počela buditi duhovnost, morat ćemo staviti drugi ideal pred oči, te ćemo nastojati da u njemu probudimo ljubav prama domovini i da tako postignemo ono, što smo kod prvog postigli budeći u njemu ambiciju. Ljubav prama domovini je naime napola sebičan,a napola nesebičan motiv, spomoću kojega se kod ljudi na ovom stepenu razvitka mogu ostići lijepi uspjesi u na­pretku.

Kod trećeg pak mladića, t. j. kod onoga, kod koga se duhovna strana već lijepo razvila, ostavit ćemo postrani sve niske i sebične mo­tive, te četno mu govoriti samo o najvišim stvarima, o samozataji i po- žrtvovnosti, o služenju jednom jedinstvenom Životu, o raspoznavanju bitnoga od nebitnoga i o potpunoj bezželjnosti. Na taj način mi ćemo jačati njegovu duhovnu stranu i pomagati mu, da se u njemu razviju one sposobnosti , koje se još nalaze u latentnom stanju.

S ovakvim shvaćanjem relativne prirode morala, mi možemo us­pješno pomagati svima ljudima i pospješivati napredak čovječanstva.

Kod svakog naroda postoje izvjesne stvari, koje se općenito sma­traju nepravom. To su n. pr. ubojstvo, kra \ laž, prostota itd. Sve to se smatra zločinom, ali u praksi se i pri tom prave razlike tako, da se i ta djela u izvjesnim slučajevima smatraju moralnima i dopuštenima. Hita se sada zašto i do koje granice se takva djela smatraju nemoral­nima? Odgovor glasi: — Zato, jer se masa dotičnog naroda razvila do izvjesnog stupnja civilizacije, na kojem izvjesne stvari vrijede kao zle, jer sprečavaju napredak. Posljedica pak toga je. da se onu manjinu, koja se još nije razvila do te visine, smatra »zločincima«. Većina se uz­digla do višeg stepena razvitka i ona stvara zakon, a oni. koji još nisu dosegli ni do najniže stepenice te većine, smatraju se zločincima.

Postoje međutim dva tipa zločinaca. Jednom tipu pripadaju oni, ko­ji nemaju nikakav osjećaj za pravo i nepravo. Takve ljude smatraju ljudi okorjelim i nepopravljivim zločincima, ali to je shvaćanje pogrje- šno i vodi do žalosnih posljedica. To nisu ločinci u pravom smislu ri­ječi, nego samo mlade i lude duše, koje se nalaze na najnižim stepeni­cama razvitka,. . . djeca, koja istom stupaju u školu života. Tim dušama mi činimo krivo, ako ih nogama gazimo i ako s njima postupamo kao

41

sa životinjama, cd kojih se one tek malo razlikuju, jer su se jedva ne­što uzdigle nad nivo životinjskog svijeta. Mi bismo kod takvih ljudi mo­rali upotrebiti sva moguća sredstva, koja nam naš razum stavlja na raspolaganje, da te mlade duše proučimo i uzgojimo do boljeg života.

Drugom tipu zločinaca pripadaju oni, koji nakon počinjenog zločina znaju, da su krivo učinili i osjećaju grižnju savjesti i izvjesno kajanje. Takvi ljudi stoje već na nešto višem stepenu razvitka i njima mogu ka­zne. koje im ljudski zakoni određuju za počinjeno nedjelo, biti od veli­ke koristi, te ih u buduće mogu i posve odvratiti od zla. Napređ smo istaknuli potrebu iskustva u svrhu raspoznavanja dobra i zla. Nama }e iskustvo dobra i zla potrebno tako dugo, dok ne naučimo jedno od dru­goga raspoznavati, ali dulje ne.

jTko u času, kad ima da izabere jedan od dvaju puteva, od kojih jedan je dobar, a drugi zao, znajući izabere onaj, koji je zao, t a j p o ­ć i 11 j a g r i j e h, jer dopušta svojim strastima, da ga zavedu na krivi put. On će radi toga morati da trpi, a ovo iskustvo zla i boli je potreb­no, da on upozna svoj grijeh, jer svatko, tko čini ono, za što zna, da je zlo i nepravo, taj izdaje samoga sebe, jer dozvoljava, da životinja u njemu spustava njegovo božansko biće. T o j e o n o , š t o je u i s t i n u g r i j e h , a u tom položaju nalazi se velika većina današnjeg ljudstva.

Promotrimo sada malo pobliže neke od najvažnijih zločina i to u prvom redu u b i j s t v o. Tu ćemo odmah primijetiti, da prirodni ljudski razum razlikuje jedno ubijanje od drugoga. Ako netko u srd/bi pograbi nož i ubije svojeg neprijatelja, to će on 11a temelju postojećih zakonabiti nazvan »ubojicom« i odsuden na smrt. Ako 1U00 ljudi pograbe oru­žje i ubiju 1 (KKI neprijatelja, to se to ubijanje zove ratom, a oni, koji sepri tom osobito istaknu ne samo da ne će biti kažnjeni, nego će bitijoš i odlikovani. Isti oni ljudi, koji će zahtjevati smrtnu kaznu za »ubo­jicu«, koji je ubio svojeg neprijatelja, slavit će »junake«, koji su ubili l()(Ki neprijatelja. Otkuda ta razlika 11 naziranju? Zar ima nešto, što opravdava ovo različito suđenje kod ljudi? Zar među obim djelima po­stoji kakva razlika, koja ovakav postupak opravdava?

Rat je nesumnjivo nešto, proti čemu se čovječja savjest sve više buni i mi ćemo se za koji čas malo pobliže pozabaviti sa ovim sve ja­čim protestom ljudske savjesti protiv rata. I premda nema sumnje, da mi moramo sve svoje sile i sav svoj utjecaj uložiti, da spriječimo rat 1 da kod svoje djece uzgojimo ljubav i po*rebu m ira ,. . . to moramo ipak priznati, da postoji bitna razlika između ubijanja iz ličnih i zlobnih mo­tiva pojedinca i ubijanja u ratu. Ta razlika je tako zamašna, da je po­trebno; da ju ovdje malo pobliže razmotrimo.

1 Kod običnog »umorstva« radi se o ličnoj srdžbi i o ličnom zaodvolj- stvu, dok u ratu onaj, koji ubija, ne zadovoljava nikakvo lično čuvstvo, ne radi za lične interese i ne traži ličnu korist. On ubija izvršujući za- povjed svojih predpostavljenih, koji nose odgovornost za rat.

Čovjek može biti najveći protivnik rata, pa ipak mora priznati, da je vojnička disciplina za mnoge duše vrlo važan i potreban faktor uz­goja. Jer ima ljudi, koji su po svojoj naravi surovi i neobuzdani te pri­pravni, da slijedeći nagon svojih strasti, počine najveće zločine. Ako ta­

42

k v i ljudi dodu u vojsku i ondje se najprije priuče na vojnički zapt, a onda uzgoje do toga, da budu pripravni život svoj žrtvovati za svoju domovinu, dakle za jednu ne posve sebičnu stvar, to će na razvitak nji­hovih duša samo korisno djelovati, jer če privesti boljem, nesebičnijem i plemenitijem životu, razvijajući u njima čuvstva domovinske ljubavi, vjernosti, hrabrosti i odanosti.

To je razlika, koja postoji između umorstva i rata. Kod umorstva je motiv sebičan i nizak, kod rata nesebičan i plemenit.

Na isti način nastaju poteškoće i kod drugih zločina, kada pitanje morala želimo iskušati u praksi. Tako n. pr. ima slučajeva krade, laži i ubijstva, koje ljudski zakoni ne kažnjavaju. Zakon Karme međutim ni­gdje ne pravi iznimke i on ne oprašta r.ijedan grijeh i nijedan zločin. Među ljudima se mnoga krađa naziva trgovinom, mnoga prevara trgo­vačkim poslom, mnoga laž diplomacijom. Zločin međutim ostaje zloči­nom, makar se sakrivao za bilo kakvom n’ iskom, a ljudi moraju da kroz patnje života, koje su posljedice tih začina, nauče da sami očiste svoje duše i da iz svojeg života izbace i iskorijene sve, što je grješno i nepravo.

)Prije nego pređemo na razmatranje o biti grijeha, osvrnut ćemo se još na odnos između misli i djela. Mnoga djela, koja mi izvršujemo, jesu za nas neizbježiva i mi ne možemo utnaknuti nuždi da ih izvedemo. Otkuda to dolazi? Malo ima ljudi, koji znaju što čine, kad se prepuštaju kakvoj zloj misli. Evo, uzmite jednog čovjeka, koji u svojim mislima ne­prestano teži za tuđim novcem. Takav čovjek pruža neprestano u mi­slima svoje ruke za nečim, što nije njegovo i time stvara sebi D h a r- m u k r a d l j i v c a . Dharma je, kako smo napred rekli, naša unutarnja, skrivena priroda, koju mi izgrađujemo svojim mislima, željama i djeli­ma. Onaj čovjek, koji teži za tuđim novcem, izgrađuje sebi ovakvim zlim mislima Dliarmu, koja će ga u narednim životu navoditi na kradu. On će se roditi s prirođenim nagonom da krade, te će krasti bez raz­mišljanja i ne će se tom nagonu moći izmaknuti. Slijedeća usporedba će nam to još bolje prikazati: Mi možemo iza dovoljno jakog nasipa sa­kupiti velike količine vode i prama našoj volji propuštati ju kroz za to sagrađene kanale u bilo kojoj količini. Ali, ako bi u nasipu nastala ka­kva pukotina, to bi sakupljena voda kroz nju sve većom silom prodi­rala, dok na koncu ne bi cijeli nasip razvalila i odnesla. Isto tako je i sa našim mislima i djelima. Iza nasipa, koji stvaraju okolnosti, u koji­ma živimo, a koje nam ne pružaju piiiiku, da našim željama udovolji­mo, jača se i sve više diže misao, kojom se neprestano taavimo. Kasni­je, . . . možda tek u kojem slijedećem životu,. . . ovaj nasip okolnosti popusti i onda sve ove misli, nakupljene : ' nasipa, provale nesavladi­vom silom i pretvore se u djelo, prije još, nego što smo si svjesni, što radimo. To su oni neizbježivi i na oko nerazumljivi zločinci, koji često uništavaju najsjajnije karijere, a koji su tek posljedica kroz dugo vri­jeme nakupljenih misli. To je Karma dugotrajnog i intenzivnog mišlje­nja, koja se u tom času pretvara u djelo. Ako pak u momentu, kad nam se pruži prilika, mi imamo još toliko vremena, da se upitamo: — »Bih li to učinio?« — onda takvo djelo za nas više nije neizbježivo, jer ona kratka pauza, koju u takvom slučaju možemo upotrebiti za razmišljanje.

omogućuje nam, da bujicu nakupljenih misli zaustavimo i da nasip, koji je već počeo popuštati, pravodobno još popravimo i pojačamo i time sprečimo katastrofu, koja je prijetila.

Za djelo, za koje ml znamo, da Je nepravo, nema Isprike. Neizbje- živa su samo ona djela, koje čovjek počinja bez i najmanjeg premišlja­nja, kod kojih dakle misli, koje su dovele do djela, pripadaju prošlosti, a tek samo djelo pripada sadašnjosti.

Konačno dolazimo do jednog pitanja, na koje ćemo mi ovdje dati odgovor, koji će mnoge, koji se ne će dublje zamisliti u samu stvar, zaprepastiti, premda je to jedini logični i ispravni odgovor, koji se na to pitanje može dati

Zamislimo sebi čovjeka, koji je Čvrsto odlučio, da izvrši neki zločin, a koga u izvršenju njegove odluke priječe samo okolnosti, t. j. pomanj­kanje prilike. Sto je za takvog čovjeka najbolje? — Mi odgovaramo:— Pružiti mu priliku, da može svoju namjeru izvesti! — Što! — zapre- pastit će se možda koji od čitalaca, — zar omogućiti mu da izvrši zlo­čin?! — Jest, — odgovaramo mi, — jer izvedeni zločin manje škodi duši, nego neprestano razmišljavanje o njemu. Ovakove misli slične su bolesti raku, koji se po malo sve dalje širi i sve više truje i uništuje organizam. Djelo, koje je jcdamput izvedeno, onim časom je postalo mrtvo, a iz boli, koje iza njega slijede, naučit će dotični čovjek lekciju, koja je potrebna, za njegov dalnji napredak. Misli naprotiv, koje se roje u njegovoj glavi, pune su žive energije, koja se neprestano množi i jača.

Ali, molimo, da nas se ne shvati zlo i da nitko iz naših riječi ne stvara krive i neispravne zaključke! Naš gornji odgovor naime ne zna­či, da je za čovjeka bolje, da izvrši zločin, nego da se protiv njega bori. Ne, nipošto! Dok se on bori, stvar stoji za njega dobro, jer on time samo sakuplja novu snagu. Naš odgovor vrijedi samo za onaj slu­čaj. kada u dotičnom čovjeku nema više nikakve borbe, nikakvog pro­mišljanja, . . . kad je on posve stalno i neopozivo odlučio, da izvede iz­vjesni zločin i samo čeka na priliku, da ga izvede. U takvom slučaju je najbolje, ako mu se ta prilika odmah pruži, -jer time se on rješava unutarnjeg pritiska misli, koje se sve više nakupljaju u njemu i još da­lje pogoršavaju zlo, koje je u njemu dozrelo do djela. Za takvog čovje­ka je najbolje, da ga se pusti, da izvede svoj zločin i da iskusi poslje­dice, koje odatle slijede, jer pomanjkanje prilike, koje ga u tome priječi, nanosi mu silnu štetu u budućnosti i zadržava ga u rijegvom napretku i razvitku.

Razmotrivši tako naš problem sa sviju mogućih strana, želili bismo još dodati nekoliko riječi o općenitoj Dharmi čovječanstva kakva je ona bila u prošlosti i kakva je u sadašnjosti. U prošlosti je odijeljenost bila dobra i potrebna stvar, jer onda je velika struja božanskog života te­žila za tim, da se što više množi i da proizvede što više raznolikosti. Za vrijeme te periode nalazila se odijeljenost i sebičnost u smjeru na­pretka, jer na nižim stepenicama razvitka bez sebičnosti nema napretka.

Danas međutim već nastupa vrijeme, — barem za naprednije ljudei narode, — gdje sebičnost i odijeljenost ne samo da više nisu dobre I

44

potrebne, nego i štetne i gdje zbliženje i jedinstvo čine glavnu notu raz­vojnog zakona. Mj danas ulazimo u eru zbližavanja i ujedinjavanja, što je potrebno za naš dalnji napredak i razvitak. Savjest općenitosti sve više uvida, da pravi razvitak naroda nije moguć uz sebičnost i odije- ljenost, nego uz što veće zbliženje i ujedinjenje. Na mjesto ratova na-

-Stoje se uvesti arbitražni sud o vi,. . . namjesto konkurencije kooperaci­j a , . . . namjesto podjarmljivanja i izrabljivanja slabijih njihovo zaštići- vanje,. . . a sve to zato, jer zakon razvitka za današnje doba zahtjeva ujedinjavanje. Odijeljenost je znak silaženja u materiju,... dok je uje­dinjavanje znak uzdizanja duha. Život se oanas već nalazi na uzlaznoj strani, ma da ima još mnogo i mnogo duša, koje još nisu prošle preko najniže točke. Ideal današnjeg vi't'nena Jest, Mir, Kooperacija, Zaštita, Pomaganje, Bratstvo, dok sel-ići.c>bi i odijeljenost smatramo grijehom. Stavivši se na ovo gledište, ne Ce nam biti teško da razlučimo dobro od zla, pravo od neprava. Ako mi u našem radu tražimo samo svoju ličnu korist, ako je naš život beskoristan i sebičan,. . . onda se to pro­tivi napretku i razvitku svijeta i zato je zlo i nepravo. Ako mi napro­tiv radimo za općenito dobro, ako služimo napretku čovječanstva i teži­mo za savršenstvom života, onda je to u skladu sa svrhom čitavog bivstvovanja i zato dobro i pravo.

Iscrpivši time naš predmet, pokušat ćemo, da ono, što je napred izvedeno sa par riječi primijenimo na naše odručje i na naše prilike.

Kao što u velikom svijetu, tako i kod nas postoje velike razlike iz­među pojedinih ljudi, pojedinih krajeva i pojedinih dijelova našega na­roda. Ako te razlike posmatraino bez znanja i razumijevanja, one će među nama uzrokovati otuđivanje, mržnju i borbe, ali ako ih proma­tramo sa znanjem onoga, što smo u ovom članku iznesli, one će nam biti razumljive, nužne i prirodne i mi se radi njih ne ćemo razilaziti, niti mrziti, niti prepirati, nego ćemo nastojati, da sve te razlike skladno stavimo u uzvišenu službu ispunjavanja Dharme našega naroda. Vidjeli smo, da svaki čovjek, a i svaki narod ima svoju Dharmu, koja je odre­đena 1. stepenom razvitka, do kojega se dotični čovjek, odnosno dotični narod u svojem dosadašnjem razvoju uzdignuo i 2. zakonom razvitka za narednu razvojnu stepenicu. Ali mi dakle želimo, da svoju Dharmu kao pojedinci i kao narod što potpunije izvršin j, onda moramo prije svega nastojati, da odredimo razvojni stepen, na kojem se sada nalazimo, kaoi ono, što je za naš dalnji neposredni razvitak potrebno,... ono, što zakon razvitka od nas zahtjeva. Pri tom pak valja osobito držati na umu, da je Dharma čovječanstva u današnje doba: Mir, Zbližavanje,Sarađlvanje, Ujedinjavanje. Bratstvo.

! Neka svaki od nas nastoji da upozna svoju Dharmu I kao pojedinacI kao narod i neka onda tu Dharmu što potpunije I savršenije tevršuje! Time će najbolje koristiti I sebi I svojem narodu I čitavom čovječan­stvu!

Neka Je Mir 1 Bratstvo medu svima ljudima medu svima narodima J među svima živim bićima! 1 «»

45